visak

1. © Založba Mladinska knjiga, 1990.
I V A N A G A L I Ć
RADIESTEZIJA
ZAŠTITA OD ŠTETNIH ZRAČENJA
ZALOŽBA MLADINSKA KNJIGA
LJUBLJANA - ZAGREB

2. Mom dragom suprugu, koji
je u najtežim trenucima imao
toliko razumijevanja i koji
je pridonio neizmjerno mnogo
za moj spas, premda je i njemu
bila potrebna pomoć. Bez njego
velike žrtve, bez njegova
razumijevanja i ljubavi ne bi
bilo mene, niti ove knjige.
^ A
Hl
Uspomeni na utemeljitelja naše radiestezije
ing. Stanka Jurdanu

3. Predgovor

4. Svaka generacija misli za sebe da je sretnija nego što su
bile prethodne i da se nikada nije živjelo tako ugodno i lagodno
kao danas. Doista, blagodati koje nas okružuju nisu bile
dostupne nijednoj nama poznatoj prethodnici visoko civilizira­
nog svijeta. Mogućnosti uživanja života nisu nikad bile tako
široke, raznovrsne i prihvatljive za sve slojeve. Sve nas to
uljuljkuje u općenitom uvjerenju da smo mi zapravo sretna i
izabrana generacija. Nitko nas ne može prekinuti u slatkom
snatrenju da smo živeći upravo u ovo naše doba zapravo izvukli
glavni životni zgoditak.
Je li doista baš tako? Nisu li možda naši prethodnici bili
sretniji i bez ovih današnjih tekovina civilizacije? Nije li njihov
smiren život, čist zrak, prirodna hrana, bistre vode potoka,
rijeka i jezera, kristalno čisto more - nije li sve to bilo ipak
vrednije i ljepše od svega za što držimo da čini smisao
modernog života?
Unutar toga ružičastog oblaka napretka i sreće, krilo se
mračno naličje opasnosti civilizacijskog booma tehničkih dostig­
nuća. Tu je opasnost prva uočila i s njome se uhvatila u koštac
radiestezija.
U potrazi za spasom i pomoći, ljudi su se sve više okretali
radiesteziji. To je u posljednjih pet godina dovelo do prave
najezde radiestezista. Postavlja se pitanje odakle najednom
toliko ljudi koji posjeduju osjetljivost za bavljenje radiestezi-
jom. Tu su prije svega oni koji su otprije imali tu sposobnost,
ali je nisu imali gdje provjeriti, a dobrim su se dijelom i
ustručavali, jer je tako reći do jučer bavljenje radiestczijom
smatrano opsjenarstvom. S druge strane, uslijed sve većih
izvora štetnih zračenja, ljudski se organizam sam branio, čime
se pojačavala osjetljivost i mnogima se najednom počeo u ruci
vrtjeti prsten, ključ, lančić s privjeskom, visak, a rijetkima i
rašlje.
9

5. To je stvorilo privid da je radiestezija proizvod našega
doba, što je naravno pogrešno. Pod svojim najstarijim nazivom
- rašljarstvo - ona je poznata otkada postoji čovječanstvo.
Narod je od davnine čudesni račvasti prut koji se u rukama
nekih ljudi zagonetno okretao, nazivao vilinim ili vilinskim
rašljama, prema ženskom liku iz bajki - vili, koja vrlo spretno
rukuje čarobnim štapićem. U nas ponegdje nazivaju rašlje još
i smotuljama, jer se u rukama rašljara vrte. motaju. I u drugih
naroda postoje različiti nazivi za rašlje, a i za ljude u čijim se
rukama one pokreću. Ti nazivi ujedno ukazuju na svojstva
rašalja i na ono što se pomoću njih može otkriti. U Švicarskoj
su rašljari Brunnenschmeckeri, tj. izvoro- ili bunaroljupci. U
Njemačkoj su oni Rutengdngeri (prutonoše ili šibohodi) i
Rutenschlđgeri (prutotrzači), dok se rašlje nazivaju čarobnim
(Zauberruic). rašljama želja (Wiin.se/ielrute) ili sreće (Gliickni-
/c). a i smotuljama kao u nas (Wickelrode). U Francuza su
rašlje dobile uzvišeniji naziv: baguette divine ou divinatoire -
božji ili proročanski štapić. Talijanima se taj čarobni prut čini
svjetlucajućim, jer noću rašlje prilikom nailaska na ozračeno
područje znaju često zaiskriti, pa ga nazivaju verga lucente
Irepidente. Stari su ih Rimljani, najvrsniji rašljari, različito
nazivali: virga aquascopia sen me talio, sen aurifera, dakle
vodo-, metalo- ili zlatogledni štapić, a nadjenuti su im i naziv
virga mercuralis, prema zlatnom štapiću boga Merkura, simbolu
novca i bogatstva. Rašljarstvo se još naziva i rabdomantijom,
prema grčkom rhabdes (šiba, prut) i manleia (proricanje,
otkrivanje), dakle otkrivanje pomoću šibe. Nekako učenije i
ozbiljnije nego rašljarstvo zvuči naziv radiestezija. Smislili su
ga Francuzi, koji se proučavanjem rašljarstva bave odavno i
vrlo uspješno, pa su prema svojstvima rašljara stvorili kovanicu
radiesthesie, spojivši latinsku riječ radius (palica, prutić) i grčku
aist/iesies (osjetljivost, opažanje), dakle osjetljiva palica ili
prutić koji nešto opaža.
Često dolazi do brkanja pojmova rabdomantija (rašljar­
stvo) i radomanija (liječenje rukama, iscjeliteljstvo), kao što se
i radiestezija nerijetko pogrešno naziva radioestezijom, a tako
je, sasvim pogrešno, naziva i nova enciklopedija Jugoslaven­
skog leksikografskog zavoda.
10
Biblijska legenda govori da je praotac Adam prilikom
izgona iz raja navodno otrgnuo rašlje s drveta života i donio ih
na Zemlju. Kasnije susrećemo taj čudesni štapić u Izraelu, gdje
zakonodavac Moj sije najprije njime razdvaja Crveno more, a
zatim pronalazi vodu u pustinji.
I rimski pjesnici spominju čarobni štap kojim se spašavaju
duše iz pakla, a u nekim se djelima spominju slučajevi kojima
su autori osobno prisustvovali i vidjeli gdje je pomoću račvaste
palmine grančice pronađena voda. Rimljani su uopće bili
majstori u pronalaženju prvenstveno toplih podzemnih voda.
Mora da su imali poseban osjećaj kojim su razlikovali tople od
hladnih podzemnih tokova.
Od starih Rimljana do danas malo se toga u radiesteziji
promijenilo. Pronalazili su se i nadalje podzemni vodeni tokovi
i rudna ležišta, ali nitko te signale nije dovodio u vezu s
ljudskim zdravljem.
U rasponu od Adamovih palminih rašlji do starih Rimljana
i mnogo stoljeća poslije njih, nešto novo, epohalno, što se našlo
na razmeđu tradicionalnoga rašljarstva i moderne radiestezije,
a vrijednost čega je tek danas u potpunosti utvrđena, dogodilo
se tek potkraj 18. stoljeća. Tada se, naime, pojavio njemački
liječnik Franz Anton Friedrich Mesmer.
Rođen 23. svibnja 1734. u Iznangu na Bodensee kao sin
lovočuvara, Mesmer se uspio redovito školovati i završiti studij
teologije, filozofije i medicine. Kao liječnik okuplja bogatu
klijentelu, ženi se imućnom udovicom, stječe velik društveni
ugled i u svom raskošnom bečkom domu ugošćuje najmoćnije
ljude onoga doba, a od umjetnika Glucka, Haydna i mladoga
Mozarta, kojemu čak upriličuje praizvedbu njegove prve opere*
Lagodan život u obilju i užicima vjerojatno bi se neome­
tano nastavio da se u Mesmerov život nije upleo dvorski
astronom Maksimilijan Hell. On je svom prijatelju Mesmeru
ispripovjedio čudnu zgodu s nekim engleskim putnikom koji se
zatekao u Beču i zamolio Hella za pomoć. Imao je teški
želučani katar i umjesto da potraži liječnika, došao je astro­
nomu zamolivši ga da mu posudi jaki magnet. Na Hellovo
čuđenje, bolesnik je, boraveći kod njega nekoliko dana, redo­
vito stavljao magnet na bolno mjesto. Bolovi su postepeno
/ /

6. jenjavali, dok nisu potpuno nestali i putnik se, pun zahvalnosti,
mogao mirno vratiti u Englesku.
Mesmera se ova priča neobično dojmila i on odluči iskušati
magnetsku terapiju na svojim pacijentima. Postiže izvanredne
rezultate. Zatim umjesto jednoga počinje provoditi terapiju s
dva magneta, postavljajući ih oko bolnoga mjesta jedan nasu­
prot drugome. Korak dalje bila je voda u kojoj se otapao
magnetit. Ta se voda pila i u njoj se kupalo. Rezultati su opet
neočekivano dobri. Zatim dolazi na red magnetiziranje svega
što okružuje čovjeka i što on dodiruje. Sljedeća Mesmerova
razvojna faza jest konstruiranje naprave nazvane baquet, niz
boca s magnetiziranom vodom, spojenih čeličnim šipkama za
koje su se bolesnici držali i time uspostavljali magnetsku
ravnotežu u organizmu.
Mesmer je u međuvremenu došao do neočekivanog otkri­
ća. Primijetio je da njegove magnetske kure, koje su po njemu
nazvane »mesmerizmom«, imaju djelovanje samo onda kad ih
on provodi. To znači da je taj magnetizam bio u samom
Mesmeru i tu leži tajna njegove iscjeliteljske moći. Onoga časa
kad je objavio to svoje otkriće, potpisao je sebi smrtnu osudu.
Svi liječnici, spretni poduzetnici, opsjenari, prevaranti i šarlata­
ni, ustali su listom protiv Mesmera, jer primjena magneta,
magnetizirane vode i svih ostalih srodnih pomagala predstav­
ljala je za njih zlatni rudnik, bez obzira na rezultate liječenja.
No, onoga časa kad je Mesmer objavio da je magnetski naboj
zapravo u njemu, a ne u magnetima, vodi i famoznom baquetu,
cijeli veliki projekt pao je u vodu, jer nitko nije želio terapiju
koja je vezana uz određenu osobu, bez koje terapija nema
potreban učinak. Unatoč moćnim zaštitnicima, bilo je mnogo
onih koji su mu radili o glavi, pa je morao bježati da spasi goli
život. Umro je 5. ožujka 1815. u Meersburgu nedaleko rodnog
Iznanga.
Poslije svestrano radiestezijski nadarenih i poduzetnih
Rimljana, Franz Mesmer predstavlja prvi veliki korak u na­
pretku radiestezije. On nije bio ni svjestan toga da je svojom
pojavom navijestio nešto što će radiestezija otkriti tek punih
dvije stotine dvadeset pet godina kasnije, kada će Ivana Galić
doći do spoznaje da bit radiestezijske moći leži u silini magnet*
12
skog naboja organizma i da je mesmerizam zapravo neka vrst
pražnjenja. Sposobnosti radiestezista ovise u prvom redu o
njegovu magnetizmu. Mesmer u svoje doba nije toga mogao
biti svjestan, a nisu to do pojave ove knjige bili svjesni ni svi
radiestezisti zajedno u protekla dva stoljeća.
Nakon anateme »mesmerizma«, sve se u radiesteziji odvija
u poznatim okvirima. Nešto se novo zbiva samo u doba ratova.
Prvi su se primjeni radiestezije u ratne svrhe dosjetili Nijemci.
Još u doba prusko-francuskog rata potkraj prošloga stoljeća,
postojali su u pruskoj armiji posebni odredi rašljara, kojima je
zadatak bio da otkrivaju podzemne vode koje teku prema
opkoljenome Parizu te da iskopaju do njih jame i prekinu im
tok, kako bi nestašici hrane dodali i pomanjkanje vode u
bunarima i tako prisilili Pariz na predaju. U tome, međutim,
nisu uspjeli, jer je Pariz imao obilje vode i bez bunara.
Prvi svjetski rat bio je, što se radiestezije tiče, opet u znaku
Nijemaca. Odredi rašljara tražili su najpogodnija crpilišta
podzemnih voda i time određivali gdje će se podići poljske
bolnice, vojni logori i si. Time su se bavili svi sposobni rašljari,
od običnih vojnika do najviših oficira. Pa i sam car Wilhelm
zanimao se za radiesteziju i za vrijeme inspekcije bojišta hodao
po terenu s rašljama.
U zbivanjima oko radiestezije između dvaju ratova, za nas
je značajna činjenica da je glavni grad Hrvatske Zagreb postao
kolijevkom jugoslavenske radiestezije. Ovdje je godine 1934.
objavljena prva knjiga o rašljarstvu iz pera profesora agrono­
mije Mije Filipovića »O vilinim rašljama«. Nešto kasnije na
zagrebačkom Tehničkom fakultetu profesor Josip Ivančić prvi
je sa znanstvene katedre, bez ikakva ustezanja, uputio studente
građevinsko-arhitektonskog odjela u postojanje podzemnih
voda i njihovo istraživanje pomoću rašlji, te im preporučio da
prouče Filipovićevo djelo.
Poslije drugog svjetskog rata pojavio se u Zagrebu i prvi
naš učitelj rašljarstva, Anto Crnolatac, a znameniti Rudolf
Žiher izdat će svoju abecedu radiestezije »Rašlje vilinske«
(1963). Sve će to, međutim, i dalje biti tapkanje u mjestu,
prepričavanje, raščlanjivanje i sistematiziranje već viđenog,
iskušanog i znanog.
13

7. Golemi rađiestezijski most počivat će sve do godine 1952.
samo na dvama čvrstim nosačima: rimskom rašljarstvu i Me-
smerovu magnetizmu. Sve između toga bit će tek puko ponav­
ljanje poznatih dostignuća.
Nov međaš u radiesteziji i treći, granitni nosač mosta
postavit će Zagrepčanin Stanko Jurdana, začetnik novog pri­
stupa radiesteziji, čovjek koji je radiesteziju uveo u naše
domove, koji je svojim iznimnim sposobnostima spasio tisuće i
tisuće ljudi od neizbježna stradanja i čije ime danas predstavlja
u nas sinonim za radiesteziju. Jurdana bijaše sve do smrti
najsposobniji rašljar našega podneblja, neizmjerno osjetljiv,
stručno obrazovan i nadasve častan i pošten. 1 kao takav ostat
će trajnom kulom svjetiljom našega radiestezijskog doba,
gigantom koji se krvavo probijao trnovitim putem do priznanja
i utro stazu neviđenom zamahu radiestezije.
U radiesteziju ga je uveo već spomenuti Anto Crnolatac.
Otada se punih trideset godina, doslovce do posljednjega dana
života, intenzivno bavio proučavanjem fenomena radiestezije.
Otkrio je, proučio i definirao sve podzemne vode koje presije­
caju Zagreb i duž svojih tokova ugrožavaju zdravlje stanovniš­
tva. Njegove rašlje i visak nepogrešivo su otkrivali štetna
zračenja i upozoravali ljude na opasnost. Jurdana je bio prvi
koji je s podzemnih voda prešao na otkrivanje drugih izvora
štetnih zračenja. On je prvi upozorio da elektrotehnički uređaji
kojima smo se počeli okruživati djeluju pogubno na okoliš. Prvi
je utvrdio da su mnoge prometne nesreće što se događaju
uvijek na istim predjelima posljedica geopatogenih zračenja.
Prvi je digao glas protiv pogubnih radioaktivnih gromobrana.
Da su ga odmah poslušali, tisuće obitelji ne bi bile zavijene u
crno. Inženjer Jurdana prvi je radiesteziju približio medicini i
dokazao da bi ona mogla postati nadasve korisnom pomoćni­
com znanosti.
Stanko Jurdana otkrio je i osposobio velik broj kasnije
vrlo istaknutih naših radiestezista. Njegovom najvećom zaslu­
gom i otkrićem držim onaj trenutak, kad je pregledavajući
Ivanu Galić otkrio njezine izvanredne radiestezijske sposobno­
sti i doveo je na put koji će ona u nepunih pet godina posuti
samim biserima nevjerojatnih i spasonosnih otkrića.
14
Stanko Jurdana rodio se u Zagrebu 13. studenoga 1912,
umro je 20. kolovoza 1981. u Zagrebu. Ostavio je svoje pisano
životno djelo »Rašlje i visak života« koje je doživjelo nekoliko
izdanja. Ali je ostavio i velebno nepisano djelo: uzvisio je
radiesteziju do alternativne znanstvene discipline vrijedne sva­
koga štovanja, odlučno i trajno strgnuvši s nje vjekovnu
nezasluženu etiketu šarlatanstva. 1 da na kraju parafraziramo
mišljenje književnih znalaca o Gogolju: Sve što je danas
vrijedno u našoj radiesteziji izišlo je ispod Jurdaninih rašlji i
viska života!
Četvrti i najčvršći stup mosta ne samo jugoslavenske nego
i radiestezije uopće, predstavlja Ivana Galić. Njezina me
pojava podsjeća na proročanstvo Francuskinje Marguerite
Wolf, koja je godine 1920. izjavila da se rodio novi Mesija i da
će ta osoba povesti kasnije, sasvim nenadano, narode prema
miru i sreći. Ako je radiestezija očekivala svoga Mesiju, onda
ga je i dočekala. Mislim da Ivana Galić (rođena 1920. g.)
pripada nekom drugom dobu; ona je Tesla radiestezije, jer
njezina otkrića idu u red iznašašća bez kojih moderan čovjek,
u doba visoke tehnologije i nezamislivih tehničkih dostignuća,
neće moći opstati. Njezina su otkrića genijalna, epohalna.
Ivana Galić je žena 21. stoljeća. Njezino će djelo nadživjeti
naše pokoljenje.
Kad pročitate ovu knjigu, doći ćete do zaključka da ste
zakoračili u novi svijet, u svijet ostvarenja donedavnih fantastič­
nih snova, u svijet koji nam donosi nadu u spas od zala
modernoga doba, u svijet vedrije i mirnije budućnosti.
Pavao Cindrić
15

8. Umjesto uvoda

9. Do prije godinu, dvije nisam ni pomišljala na to da pišem
knjigu o svome radu. Najveći dio svog života posvetila sam i
podredila radiesteziji u kojoj sam našla spas, i to mi je bilo
sasvim dovoljno. Svakodnevna istraživanja, nova otkrića do
kojih me dovodi moja upornost i neki unutarnji poticaj,
predosjećaj da uvijek krenem pravim putem, pripremanja za
predavanja na radiestezijskim tečajevima, savjeti novim radie-
stezistima, pružanje pomoći prijateljima i znancima u otklanja­
nju aaj razlici tij ih tegoba, sve me to zaokupljalo, veselilo i
ispunjavalo mi dane.
Međutim, uporno nagovaranje mnogih radiestezista i sluša­
telja mojih predavanja da svoje misli stavim na papir, da izdam
bar skripta, ako već ne priručnik ili knjigu, potaknulo me na
razmišljanje. I još nešto. Primijetila sam da u mnogim knjigama
o radiesteziji ima mnogo netočnosti, proizvoljnosti i nedoreče­
nosti. Osim toga o mojim otkrićima nitko nije imao pojma dok
ih nisam iznijela na predavanjima. Sada se ta otkrića, u prvome
redu pražnjenje, usvajaju i potpisuju kao tuđa iznašašća bez
ikakvih obzira i s potpunim prešućivanjem, da ne kažem
ignoriranjem, mog imena i rada. Zbog toga sam odlučila izdati
ovu knjigu u kojoj opisujem svoj put do radiestezije i spas koji
sam našla u radiesteziji, svoj rad i otkrića koja prije mene nisu
bila nikome poznata.
U knjizi govorim 0 svom načinu rada u radiesteziji i dajem
podrobne upute svima koji se žele posvetiti tome radu, kako bi
mogli doći do što boljih rezultata.
Nesebično opisujem kako sam došla do rezultata svojih
ispitivanja na različitim područjima. Do svih rezultata i otkrića
došla sam isključivo kao radiestezist. Kod mene ne postoje
nikakve pretpostavke, filozofiranje i teoretiziranje, sve se
temelji na praksi, na konkretnom radu i ispitivanjima. Nisam
se koristila niti se koristim stručnom literaturom. Nisam se
19

10. savjetovala niti se savjetujem sa stručnim osobama iz područja
koja istražujem. Sva su moja pomagala: radiestezijska osjetlji­
vost i sposobnost, provjereni visak, kutomjer, olovka i dobro
polarizirani papir. Sposobnom radiestezistu nije potrebno ništa
drugo, jer mu sva ostala pomagala, uključujući i tuđe savjete,
mogu samo smetati i odvesti ga na pogrešan put. Sve što sam
postigla i otkrila zahvaljujem isključivo vlastitoj sposobnosti,
velikoj koncentraciji i upornom radu na tom području. Sva se
moja istraživanja temelje na radiesteziji, teleradiesteziji i men­
talnoj radiesteziji.
Prije nego što sam se počela baviti radiestezijom nisam ni
pomišljala da nevolja koja snađe čovjeka može imati neizrecivo
pozitivno djelovanje. Nevolja koja je mene bila snašla, iz
temelja je promijenila moj način života, rada, razmišljanja i
otvorila mi sasvim nove poglede na svijet koji me okružuje.
U borbi za svoj život i zdravlje u jednom sam trenutku
došla do zaključka da je djelovanje štetnih zračenja na organi­
zam uzrok svim mojim tegobama. Nevolja me nagnala da se
pokušam obraniti od toga zla. U toj grčevitoj borbi za svoj spas
došla sam do otkrivanja načina izbacivanja štetne energije iz
organizma i do zaštite od svih štetnih zračenja. To moje
otkriće, u to sam duboko uvjerena, presudno je kod primjene
radiestezije u očuvanju ljudskoga zdravlja. Pronalaženje uzroka
zdravstvenih tegoba mora uvijek prethoditi liječenju.
Zanimljivo je da u svojim ispitivanjima uvijek osjetim
kako i na koji način moram raditi. To moje osebujno osjetilo
otkrilo mi je vodu kao sredstvo za pražnjenje, upozorilo me na
slamnati podmetač, zaštitu od svih štetnih zračenja, navelo me
da provjerim što se događa sa signalima podzemnih tokova
vode kada se nađu pod utjecajem vanjskih signala, gurnulo me
u snijeg - mene koja nisam nikada voljela zimu, snijeg,
hladnoću - da ispitam kako snježne padavine djeluju na štetna
zračenja.
Kao radiestezist već sam godinama izložena različitim
kritikama, što ne mimoilazi ni ostale radiesteziste. Najčešće se
postavlja pitanje je li fenomen radiestezije znanstveno dokazan.
Takav me pristup radiesteziji mnogo puta onemogućio da svoja
dostignuća i rezultate ispitivanja iznesem pred širu javnost.
20
Uglavnom se upire prstom u radiesteziste. Radiestezisti
koji su svjesni svojih mogućnosti i sposobnosti, koji rade
pošteno, nemaju se čega bojati. Samo šarlatani i nesposobnjaci
mistificiraju radiesteziju. Sve što ja radim uvjerljivo je i može
se provjeriti. Ako netko ima tegobe i ja ih pomoću pražnjenja
ili zaštite uspijem znatno ublažili ili otkloniti, onda je to
mjerljivo i može izdržati svaku provjeru.
21

11. Projekcije prošlosti

12. Bavljenje radiestezijom počelo mi je otvarati nove vidike,
ne samo u pogledu trenutačnih zbivanja oko mene nego su mi
se sve češće nametala sjećanja na prošlost, kad sam doživljavala
stvari koje u ono doba nisam mogla sebi objasniti. Sjedeći
jedne rane jeseni u vrtu za stolom koji je bio dijelom obasjan
suncem, a dijelom u sjeni, palo mi je na stol nekoliko lovorovih
listova. Uzela sam visak i počela provjeravati lišće. Lovorovi
listovi u sjeni imali su sasvim suprotan polaritet od onih na
suncu. Prešla sam tada na svoju ruku. U hladu je ruka imala
posve drugačiji polaritet nego na suncu. Kako se na stolu
nalazila i uložnica za naočale, stavila sam je na sunce i potom
u sjenu. Polaritet uložnice nije se ni u jednom slučaju promije­
nio. Po tome sam zaključila da je promjena polariteta svoj­
stvena samo živim bićima i biljkama.
To me podsjetilo na davno razdoblje kad sam imala velike
teškoće u organizmu. Liječnici su mi preporučili da bolesni dio
tijela izlažem suncu, i to u prijepodnevnim satima kad zrake
padaju ukoso. Odmah sam se osjećala bolje. Zaključujući po
promjeni koju sam provjerila na ruci, mora da je onda na suncu
organizmu bio vraćen pravi polaritet i to je urodilo pobolj-ša-
njem zdravstvenog stanja.
Sjećam se i trenutaka kad sam bila izložena djelovanju
rentgena ili prilikom uzimanja elektrokardiograma. Uvijek sam
osjetila peckanje na koži i nekakvo čudno strujanje u tijelu.
Neki liječnici su se trudili da me uvjere kako je to apsolutno
nemoguće, ali ja sam djelovanje tih aparata ipak osjetila.
To prisjećanje na prošlost vratilo me i u razdoblje kada
sam živjela izvan Zagreba. U zagrebačkom sam se stanu uvijek
osjećala vrlo loše. Čim bih otišla nekamo na put, tegobe su
nestajale. Nakon povratka, samo što bi prošlo desetak dana,
moje su patnje opet počinjale. Znala sam da u podrum te kuće
prodire podzemna voda, ali nisam znala, niti sam uopće slutila
da bi podzemna voda mogla štetno djelovati na organizam.
25

13. Kad se tako, zahvaljujući bavljenju radiestezijom i otkriva­
nju novih spoznaja, moj životni film počne vrtjeti unatrag,
onda mi se mnogi prizori javljaju u sasvim drugačijem svjetlu.
U bolnici, na primjer, kod mene su mnogi lijekovi, za druge
pacijente bez ikakvih reakcija, uzrokovali velike tegobe, dok su
opet neki medikamenti, što su ih drugi morali uzimati pod
strogim liječničkim nadzorom, kod mene imali samo pozitivan
učinak.
Vraća mi se i prizor kako sam neko vrijeme nakon
uspješne operacije ponovno počela osjećati smetnje na istom,
operiranom mjestu. Tada sam baš upoznala inženjera Jurdanu
koji me pregledao pomoću viska i zaključio da kod mene ne
postoji ništa što bi zahtijevalo liječničku intervenciju, premda
su mi na pregledu u bolnici rekli da ću morati opet »pod nož«.
Unatoč utješnoj tvrdnji Stanka Jurđane da nema nikakve
opasnosti i da je to samo prolazna smetnja, ja mu nisam
povjerovala (nisam onda ni znala što je to radiestezija), nego
sam u zakazani dan otišla u bolnicu. Kad su me počeli
pripremati za operaciju i obavili još jedan detaljan pregled,
utvrdilo se da je anomalija, primijećena kod prvog pregleda, u
međuvremenu nestala.
Sve ovakve projekcije prošlosti, koje su se počele pojavlji­
vati otkad se bavim radiestezijom, ponukale su me da pođem
svojim tragovima i provjerim mjesta gdje sam se loše osjećala
ili doživljavala čudne stvari. Tako sam došla do otkrića uzroka
svojim tegobama u rodnoj kući. Ne samo kuća, nego je cijeli
taj kraj bio izložen štetnom djelovanju brojnih podzemnih
tokova vode i elektrotehničkih uređaja. Nadalje, otkrila sam
zašto je moj otac ubrzo nakon rekonstrukcije ulice u kojoj je
živio, naglo počeo pobolijevati i dobio karcinom bronhija.
Uzrok su tome bili novi uređaji ugrađeni u rekonstruiranu
ulicu, osobito plinovod postavljen uz nadsvodeni potok, jer je
to izazivalo jaka zračenja. To je, napokon, potvrđeno i činjeni­
com da su godinu dana kasnije sve te instalacije morale biti
promijenjene, jer su cijevi postale porozne i propuštale su plin,
što je dovelo i do opasnih eksplozija. Vratila sam se i mjestima
gdje sam se vrlo loše osjećala. Kod mnogih prijatelja se znalo
na kojim mjestima u stanu ne smijem sjeđjeti, jer odmah
26
postajem nervozna. Kasnije sam, dakako, otkrila uzroke. I
jedan trg u gradu još uvijek izbjegavam, jer se na njemu
osjećam nesigurno i nelagodno. I tu mi je uzrok poznat. Isto
tako postoji tekstilna trgovina u kojoj sam posljednjih deset­
ljeća uvijek iznova pokušavala nešto kupiti, ali bih, kao što se
kaže, prije izašla nego što sam ušla, jer mi tu već nakon
nekoliko minuta postaje mučno. Onda sam držala da je to zbog
kemikalija kojima je obrađivan tekstil, a danas znadem pravi
uzrok.
Ta vraćanja u prošlost pomogla su mi da razriješim mnoge
nedoumice što sam ih nosila sa sobom iz proteklih vremena, a
pomogla su mi i da na takvim konkretnim slučajevima provje­
rim svoje pretpostavke i sposobnosti.
27

14. Zdravstvene tegobe

15. Nakon zdravstvenih tegoba koje sam imala negdje šezdese­
tih godina, nastupilo je razdoblje smirivanja, prestanka mojih
dotadašnjih patnji i neko sam vrijeme relativno mirno živjela.
Međutim, negdje oko 1979. godine ponovno sam primije­
tila da se u mene počinje uvlačiti nekakav nemir. To sam
osobito osjetila vrativši se s odmora. Legla sam na onaj isti
krevet u kojem sam poslije lošeg zdravstvenog razdoblja
doživjela preobražaj i mir. Sada se organizam opet počeo
protiv nečega buniti. Prešla sam na drugi ležaj i neko vrijeme
bilo mi je lakše, ali to više nije bio dubok, zdrav san.
U to doba svi smo već znali za Jurdanu, koji je inače bio
uredski kolega i prijatelj moga supruga. Zamolili smo ga da
nam pregleda stan. Pronašao je podzemni tok vode, ali na
mjestu gdje sam se tek povremeno zadržavala. To, dakle, nije
mogao biti uzrok mom nemiru i slabom snu. Televizor također
nije bio »krivac« tegobama, jer je Jurdana prilikom pregleda
stana utvrdio da je zračenje televizora, s obzirom na njegovu
tadašnju polarizaciju, usmjereno prema prostoru gdje nitko ne
boravi.
Moje su tegobe postajale sve izrazitije. Očitovale su se u
nemiru, nesanici, iznenadnom buđenju bez ikakva povoda,
nelagodnom osjećaju u cijelom tijelu, znojenju i si. Te su se
tegobe pojavljivale isprekidano, pojavile bi se iznenada, zatim
bi se smirile ili sasvim nestale, a onda opet neočekivano
nahrupile još većom žestinom.
Kad bih u toku dana legla da se odmorim, osjećala sam
neizdrživu hladnoću i nikako se nisam uspijevala ugrijati.
Stavljala sam pod sebe i na sebe po nekoliko pokrivača, ali sam
se unatoč svemu osjećala kao da ležim na santi leda.
Danas mi je jasno zašto su se u toku vremena moje tegobe
mijenjale, odnosno s vremenom sam postajala sve osjetljivija.
Moj se organizam borio protiv zračenja kojima sam bila
31

16. izložena i time je postajao sve osjetljiviji, tako da su moje
tegobe rasle.
Dok sam proživljavala ove teške dane i moga je supruga
zadesilo zlo, pretrpio je infarkt. Nismo to onda uopće povezivali
s uzrokom mojih tegoba, niti s mjestom stanovanja. Tek
kasnije, kad sam već bila dobro upoznala radiesteziju i u našem
nekadašnjem stanu otkrila izvore zračenja, počela sam opet
razmišljati o proteklom vremenu. Moj muž je u onom stanu
dobio infarkt. U bolnici se relativno brzo oporavio. Vrativši se
kući, često je dobivao teške napadaje, uzimao je nitroglicerin,
a nerijetko je završavao u bolnici. Začudo, ondje bi mu se
stanje tako brzo popravilo i E K G i siimke nisu pokazivale
nikakve anomalije, pa je mislio da bi sam mogao odšetati do
kuće. No nedugo nakon povratka u stan, ponovno bi zaredali
napadaji. Tako je to potrajalo i s njim i sa mnom sve dok nismo
promijenili mjesto boravka, odnosno dok nisam uspjela otkriti
pražnjenje i zaštitu.
Moje su tegobe bile na kraju tako jake da sam dobivala
učestale vrtoglavice i morala sam vrlo oprezno i polako sjesti,
lijegati i ustajati. Međutim, kad bih otišla u drugi dio stana,
tegobe bi odmah nestale. Znači, čim sam se maknula iz
ozračenog područja, organizam se smirio. Naravno, onda još
nisam razmišljala na takav način.
Kako je moj suprug odlazio na pregled kardiologu, odlučila
sam i ja poći. Imala sam sreću da sam naišla na liječnika,
jedinoga od svih što su me pregledavali, koji je shvatio da su
moje zdravstvene tegobe prouzrokovala elektromagnetska zra­
čenja. Ipak me je, za svaki slučaj, poslao na sve pretrage.
Nalazi su bili uredni, jedino se utvrdilo da čujem i one visoke
tonove, koje u pravilu ne bih više smjela čuti. Pregled cirkula­
cije u glavi pokazao je da nije sve kako bi moralo biti, pa sam
dobila tablete za poboljšanje cirkulacije. Ali mojoj vrtoglavici
nisu uspjeli pronaći uzrok. Mislili su da će možda pojačana
cirkulacija otkloniti vrtoglavicu. No, kad sam popila samo pola
tablete, manje nego što je bilo propisano, osjetila sam da su mi
žile u glavi tako nabrekle kao da će popucati. Nazvala sam
odmah liječnika i on mi je rekao da ne uzimam te tablete, jer
mi nisu potrebne.
32
Nakon svih tih pregleda i terapije moje stanje se uopće
nije promijenilo. Zato su me, vrlo oprezno da se ne uvrijedim,
poslali psihijatru, koji je ujedno bio i radiestezist. Bio je vrlo
ljubazan i zaista mi je posvetio punu pažnju, no pomoći ni
ovdje nije bilo. Vidjela sam da mi medicina ne može pomoći i
da spas moram potražiti na drugoj strani.
Nitko mi nije vjerovao da ja osjećam zračenje i čak znam
uvijek točno odakle na određenome mjestu dolazi. A bila sam
nemoćna da bilo što protiv toga poduzmem. Kad bih legla na
mjesto koje se nalazilo u zoni zračenja, spavala bih neko
vrijeme, a onda bih se naglo probudila i do jutra provela u
nekakvom polusnu, čak bi se moglo reći da sam ležala budna
zatvorenih očiju, jer to više nije bio nikakav san. Tako je to
znalo trajati danima i danima. Naravno, bila sam izmučena do
krajnosti. Nasuprot tome, znalo" se dogoditi da neko vrijeme
nisam mogla ustati, nisam se mogla probuditi i spavala bih često
do podneva. To se događalo i mojoj kćeri. Spavajući na
zračenju, njezin inače niski tlak je pao još niže, pa je bila kao
ošamućena i jedva se budila.
Prva pomoć koju sam sebi pokušala pružiti bilo je vađenje
svih osigurača u stanu prije odlaska na počinak. Time sam samo
donekle smanjila svoje tegobe, jer sam isključila tek strujne
krugove u svome stanu, dok su iz ostalih stanova i dalje
dopirala do mene zračenja njihovih strujnih krugova, gdje
osigurači nisu bili isključeni. Za vrijeme onih naših neslavnih
redukcija struje, kad sam očekivala znatno zdravstveno pobolj­
šanje, jer su onda svi strujni krugovi bili isključeni, ja sam
osjećala još veća zračenja, i to od uređaja kojima su stanari
sami proizvodili struju.
Nadalje, primijetila sam da na mene štetno djeluje i
telefoniranje u mome stanu. Kasnije sam otkrila koji je tome
bio uzrok. Telefon je, naime, bio loše uzemljen, dobio je
uzemljenje zajedno s hladnjacima. Naknadno sam utvrdila da
je i cijela kuća bila nepropisno uzemljena. Zbog toga je
dolazilo do pojave indukcijske struje, koja me jednostavno
izludjela. Kad sam o tome razgovarala sa stručnjacima, najprije
su me bijelo gledali, a kad sam zahtijevala da nešto poduzmu,
samo bi se okrenuli i otišli.
33

17. Najbolja potvrda o štetnim zračenjima u mome stanu bila
su moja izbivanja iz Zagreba. Kad bih nekamo otputovala,
tegobe bi prestale, a čim bih se vratila u stan, sve se opet
vraćalo kao i prije odlaska. Nelagodnost, nemir, znojenje,
zimica, nesanica, pretjerano spavanje i si. Primijetila sam,
međutim, da me smiruje i da mi ublažava tegobe - ledeni
napitak. U hladnjaku sam uvijek imala vodu ili kiselo mlijeko.
Kad bih to neposredno prije spavanja popila, bilo mi je nekako
lakše. Kasnije,, kad sam se već uveliko bavila radiestezijom,
proučila sam i fenomen hladne vode, a to u kasnijim poglav­
ljima i opisujem.
U toku cijele te kalvarije, neshvaćena i prepuštena sama
sebi, počela sam tražiti izlaz iz toga bezizlaznog labirinta.
Pomoću prstena ovješenog o konac hodala sam po stanu i
tražila izvore zračenja. Kad bih otkrila kakvo zračenja koje je
dopiralo izvana, lijepila sam na ta mjesta po zidovima kovane
novčiće ili metalne zatvarače od boca. A po podu sam izvore
zračenja pokrivala bakrenim zdjelicama i tanjurićima. Takvih
izvora zračenja bilo je u stanu mnogo, pa je ubrzo sve bilo
»okićeno« bakrenim posudama, novčićima i zatvaračima od
piva i mineralne vode. Za zaštitu od zračenja tehničkih dostig­
nuća širokog pojasa, ljepljivim sam papirom učvršćivala po
zidovima pletače igle. Osobito sam pazila da sve utičnice u
stanu budu prekrivene novčićima ili zatvaračima. Bilo je strašno
i pogledati. Drugima se to moralo činiti kao da su došli u
ludnicu, ali meni su ti metalni predmeti pomagali i ništa mi
drugo nije bilo važno. U dnevnoj sobi sam čak stavila uokolo
po zidovima aluminijske šipke, pa sam živjela u neke vrste
Faradayevu kavezu.
U takvim okolnostima nije, naravno, moglo biti ni govora
0 nekakvu društvenom životu. Izgubili smo prijatelje, prestali
smo slaviti imendane, rođendane, praznike. Živjeli smo kao u
faraonskoj grobnici. Sve je bilo podređeno meni, jer drugog
izbora nije bilo. Radilo se o mojem životu ili smrti, o grčevitoj
1 nezamislivo upornoj borbi, i tu više nije bilo mjesta ni za
kakve obzire, ustupke, ma o kome da se radilo. Nije mi uopće
bilo stalo što će tko misliti o meni. I baš to sažaljenje koje sam
čitala u očima drugih, ono njihovo snebivanje i zgražanje zbog
34
mojih postupaka, sve mi je to dalo snagu da se borim, da svima
dokažem kako nisam luda. I ta moja grčevita borba, ta moja
nadnaravna snaga koja se stvarala u meni, sve me to odvelo na
pravi put i mislim da bez toga ne bih nikada došla do
spasonosnih otkrića.
Ja potpuno razumijem ljude koji su nas okruživali i koji su
k nama zalazili. Vjerojatno bih i ja reagirala na isti način da
sam kod nekoga vidjela ono što su oni vidjeli kod mene. Jer
me je, na primjer, smetalo i ono što su naši posjetioci donosili
na svojim cipelama. Zbog toga sam kemijskim sredstvom
natopila otirač pred vratima i oni koji su dolazili k nama morali
su otirati obuću sve dotle dok ne bih osjetila da me ono što su
imali na cipelama više ne smeta. Stavljala sam se u njihov
položaj i bila sam svjesna da bih reagirala isto kao oni da sam
morala činiti to što su oni činili. Prestali su dolaziti k nama, kao
što bih i ja učinila na njihovu mjestu. Možda je ta osama bila
za mene pozitivna, ne možda, nego sigurno, jer me i prisutnost
mnogih ljudi koji su k nama zalazili strašno smetala, bila sam,
zapravo, sretna da više ne dolaze.
Moja se osjetljivost gotovo iz dana u dan sve više pojačava­
la, a istovremeno se povećavala i količina štetnog zračenja
uslijed prave navale tehničkih dostignuća kojima smo počeli
pretrpavati naše stanove. Gomilali su se kućanski aparati,
strojevi kućne radinosti, televizori, razglasi, krovovi su bili
načičkani antenama, pojavile su se amaterske radio-stanice,
radio-telefoni, zvučne linije, videorekorderi, kozmetički aparati
i stotine novih izvora štetnih zračenja, dakle aparata koji nekad
nisu postojali. Za moju osjetljivost je to bilo katastrofalno. Ja
više nisam imala kutka gdje bih mogla na miru sjedjeti, raditi,
ležati. Bila je to prava najezda na moj već izmučeni organizam.
Pomagala sam sebi kako sam znala i unijela. Budući da su
se sa zračenjima uslijed novih tehničkih dostignuća mijenjale i
moje reakcije, morala sam iznalaziti nove načine da te štetne
utjecaje nekako smanjim. Tako mi se najednom počela u
ustima pojavljivati slatka slina kad bih se našla u području
štetnoga zračenja. Alkoholom i razrijeđenim deterdžentom
prala sam sve stvari s kojima sam dolazila u dodir: knjige,
odjeću, cipele, novac, spise... Možete zamisliti kako je to
35

18. izgledalo. Ali ja nisam odustajala od toga neugodnog zahtjeva,
sve dok nisam osjetila da njihova obuća više ne zrači. Sjetila
sam se tih neugodnih dana prilikom černobilske katastrofe.
Radio je povremeno objavljivao preporuku da se prije ulaska
u stan dobro dezinficira obuća i odjeća kako se ne bi u kuću
unosile radioaktivne čestice koje su lebdjele u zraku i padale
na zemlju. Bila sam ponosna da sam davno prije Černobila i
sama otkrila takav način zaštite.
36
Vlastiti put do
spasenja

19. Nakon svega što sam u te posljednje četiri godine pretrpje­
la, tražeći na sve strane lijeka svojim nesnosnim tegobama,
iskrsnula je nova spasonosna nada radiestezijska sekeija
»Stanko Jurdana« Elektrotehničkog društva u Zagrebu.
Bila sam uvjerena da ću medu brojnim uglednim stručnja­
cima naići na ljude koji će me shvatiti i pomoći mi da se smanji
moja osjetljivost na štetne vanjske utjecaje. Nadala sam se da
će sve moje smetnje napokon postati prošlost. Pogotovu što
sam na predavanjima koja sam tu posjećivala, u svim primje­
rima uvijek prepoznavala svoje stanje.
Nažalost, ni ovdje me nitko nije shvatio. Mislili su da
pretjerujem, izmišljam, da je sve to što im govorim plod moje
bolesne mašte, da fantaziram, da sebi samo umišljam. Borila
sam se da im dokažem kako je sve što govorim istina.
Odmahivali su rukom, slijegali ramenima, okretali mi leda,
prekidali me, došaptavali se i sažalno me pogledavali. Osjećala
sam se tako bijedno, tako nemoćno.
Međutim, to neočekivano razočaranje, taj poraz me nije
slomio. Naprotiv, donio mi je nekakvu čudesnu snagu, nov
poticaj za borbu. Neki unutrašnji glas govorio mi je: nemoj
posustati, bori se, bori se za svoj život, jer ćeš time pomoći ne
samo sebi nego i drugima. Ako uspiješ, spasit ćeš i one koji
stradavaju i pate poput tebe. Bori se, Iva, bori se na život i
smrt!
Uplašila sam se tih velikih riječi što su počele navirati u
mene i opsjedati moje misli.
Sve se to zbivalo u doba kada sam već bila napustila stan
u kojem više nisam mogla živjeti i preselila se svojoj kćeri.
Sada su tek nastupile prave muke. U svom stanu, sama,
mogla sam raditi što sam htjela, pomagati sebi kako sam znala
i unijela. U novoj sredini to nije više bilo moguće činiti sasvim
otvoreno. Premda se radilo o mojim najbližima, znala sam što
39

20. u potaji, sa strepnjom, misle o meni. Razumjela sam ih jer bih
vjerojatno i ja tako mislila da se radilo o nekom drugom, a ne
o meni.
Kriomice, dok nikoga nije bilo kod kuće, istraživala sam
štetna zračenja, provjeravala odakle dolaze i kako djeluju na
mene. Moja osjetljivost rasla je iz dana u dan. Došlo je tako
daleko da bih dobila lupanje srca ako je jedaći pribor bio
položen na papirnati ubrus, a čim bi tko uključio radio (osobito
UKV) ili televizor, morala sam otvoriti prozor, jer prostorija
kao da je postajala premalena i ja bih se gušila. Noći su bile
prava mora. U tišini pucketala mi je u ušima televizijska
antena, kao da se razbijaju kristalne čaše. Televizor sam svaku
večer iskapčala, ali do antene nisam mogla doći jer se utičnica
zajedničkoga kućnog priključka nalazila iza teškog regala.
Počeli su me smetati neki ljudi oko mene, uznemirivale su
me stvari od metala i plastike. Ispitivala sam svu odjeću prije
nego što bih je navukla na sebe. Stavljala sam dio po dio odjeće
na dlan jedne ruke, a drugom sam pomoću viska i uz određeno
pitanje provjeravala što mogu obući i u kojoj kombinaciji.
Morala sam kombinirati na sve moguće načine dok bih se
uspjela odjenuti. Najveći su mi problem predstavljale čarape.
Ako nisu bile usklađene s ostalom odjećom, haljina, suknja i
kaput lijepili bi mi se za noge. Te su me provjere dovele do
spoznaje da mogu nositi sintetičku odjeću od polyestera ili
poliamida, ali nikako od acrylata. Tako sam uz mnogo muke
uspjela riješiti problem odijevanja.
Preporučila bih svima koji imaju radiestezijske sposobno­
sti, a neke im vrste odjeće stvaraju smetnje, neka pomno
ispitaju što i u kojoj kombinaciji smiju nositi. Najzdravija je
odjeća i rublje od prirodnih materijala, kao što su pamuk,
konac i čista svila. Vuna je već materijal koji može pojedinim
osobama uzrokovati smetnje.
Utvrdila sam također da me smetaju i pojedine vrste
sapuna, šampona i deterdženata. Sve sam to uporno ispitivala,
dok nisam dobila prave odgovore. Ponavljam: ispitivanje sam
obavljala na taj način da sam u jednoj ruci držala sapun (i si.),
a u drugoj visak, te pitala da li mi odgovara to sredstvo za
pranje.
40
Tim svakodnevnim ispitivanjima uspjela sam otkloniti sve
ono sa čime sam bila u neposrednom dodiru, i mogu reći da
sam uspjela sebi neizmjerno mnogo pomoći. No, još uvijek su
bila prisutna meni tada nedohvatljiva štetna zračenja koja su
me iz dana u dan sve više mučila. Našla sam se na rubu živčanog
sloma, jer sam već sama sebi postala nepodnošljiva, da i ne
govorim o onima koji su sa mnom morali živjeti i sve to
podnositi. Bila sam nervozna, razdražljiva, netrpeljiva, s izobli­
čenim izrazom lica i očiju. Sve moje reakcije bile su neočekiva­
ne, nepredvidive i nekontrolirane. Uglavnom nisam uopće bila
svjesna svojih postupaka i burnih reagiranja na sasvim bezna­
čajne poticaje. Premda kronično neispavana, prepuštena sama
sebi i svojim tegobama, nikada nisam pomišljala da učinim sebi
nešto nažao. Još mi uvijek nije jasno kako sam sve to izdržala
i kako sam uspjela izbjeći luđačku košulju koja je poput
Damoklova mača visjela nad mojom glavom.
Ne znam što je uvjetovalo da se mračni veo s moga lica
malo digne - možda moja upornost, nastojanje da se oslobodim
nesnosnoga tereta, žarka želja da se iščupam iz kandža propasti
koje su me vukle u ponor nepovrata. No, bez obzira na sve, taj
prvi zvjezdani trenutak u mome tegobnom životu došao je tako
nenadano da sam tek nakon nekog vremena postala svjesna
onoga što se zbilo.
Sjedjela sam jedne večeri na balkonu i, naravno, razmi­
šljala o svojoj nimalo ružičastoj budućnosti. Nervozno sam
vrtjela briljantni prsten. Nisam u prvi mah primijetila, no
učinilo mi se kao da na prstenu nešto nedostaje. Opipala sam
ga najprije, zatim skinula s prsta i dobro pogledala. Mjesto na
kojem je još dan prije bio usađen briljantni kamen, sada je
zijevalo prazno. Bilo mi je čudno da je kamen mogao ispasti,
kad su capice koje su ga držale još uvijek bile stegnute. Otvor
između capica bio je nekoliko dobrih milimetara uži nego
ležište kamena. Teoretski, kamen nikako nije mogao ispasti iz
ležišta, a stvarnost je kazivala da kamena - nema. Budući da
se radilo o povećem briljantu i o dragoj uspomeni, pretražila
sam balkon, sve prostorije u stanu, zavlačila sam se gdje god je
bilo moguće, no kamen kao da je u zemlju propao.
41

21. Već sam se bila pomirila s gubitkom briljanta, kad sam
koji dan kasnije otkrila nešto, što je bilo vrednije od svih
dragulja ovoga svijeta. Otkako sam, naime, izgubila kamen,
primijetila sam da me neka zračenja sada manje smetaju. Na
primjer, nisam više bila tako osjetljiva na UKV i televizor. Da
bih provjerila kako se ne radi o nekakvoj autosugestiji, stavila
sam na isti prst drugi briljantni prsten. Tegobe su se ubrzo
počele javljati nekadašnjom jačinom. Skinula sam prsten - i
odmah sam se osjećala bolje. Počela sam o tome razmišljati, ali
nisam mogla doći ni do kakvog zaključka. Međutim, gubitak
kamena naveo me da pažljivo pratim svaku promjenu u
organizmu i da pronađem što bi još moglo ovako bitno smanjiti
moju osjetljivost.
Kao da je gubitak briljanta otvorio nove vidike. Sljedeće,
još značajnije, rekla bih čak presudno otkriće dogodilo se
jednog vrućeg ljetnog dana 1983. Došla sam kući sva izmučena
od topline i umora. U glavi mi je sve bubnjalo od napetosti,
imala sam osjećaj da će mi svakog časa eksplodirati. Stavila
sam ruke pod vodu da se najprije malo rashladim, a zatim da
se napijem, jer sam umirala od žeđi. Pogledala sam se u zrcalo
iznad umivaonika i užasnuta ugledala napaćeno, blijedo, izbra-
zdano, izmučeno lice s dubokim bolesnim podočnjacima. De­
snom sam rukom gladila nabore i na licu, kao da ću mu time
vratiti jedrost i svježinu. Za to vrijeme lijeva mi je ruka i dalje
bila izložena rashladujućem mlazu vode. Najednom sam osjetila
kako mi se tijelom širi osjećaj nekakve ugode, napetost u glavi
polako je nestajala, a lice je počelo prekrivati lagano rumenilo.
Nisam u tom trenutku uopće razmišljala o uzrocima takve
iznenadne promjene, jer mi je sama činjenica o zdravstvenom
poboljšanju bila dovoljna. Cijeli taj dan prošao je bez ikakve
napetosti i većih tegoba, što su i moji kod kuće odmah
primijetili.
Veselje je, međutim, bilo vrlo kratko, jer se sljedećega
dana sve vratilo na staro, napetost u glavi rasla je nevjerojatno
brzo. Tek tada sam počela razmišljati o prethodnom danu,
raščlanjujući tok zbivanja poslije povratka iz grada. Sjetila sam
se da mije bilo bolje od trenutka kada sam prala ruke. Odmah
sam stavila ruku pod vođu i pomislila: neka mi to pomogne da
42
se bolje osjećam! - 1 zaista, osjećala sam se bolje. Uzela sam
zatim visak, stavila lijevu ruku pod vodu, no visak je stajao.
Bila sam uvjerena da to nema nikakve veze s reakcijom viska.
Navečer prije spavanja ponovno sam stavila ruku pod vodu i
uzela visak. Pri tome sam pomislila: hoće li mi voda pomoći da
mi bude bolje? Visak se na moje veliko iznenađenje počeo
vrtoglavo kretati, neprestano mijenjajući smjer. Čas se vrtio
ulijevo, čas udesno, a onda je stao kao ukopan. Zabavljena tim
hirovitim okretanjem viska, nisam odmah ni primijetila da se
osjećam mnogo bolje, da sam smirenija. Tako sam to radila
svaki dan i zaista sam se osjećala bolje. Kasnije sam taj način
otklanjanja napetosti i smirivanja pomoću vode nazvala -
pražnjenje. To otkriće vratilo mi je samopouzdanje i potaknulo
me na daljnja istraživanja. Pražnjenje pomoću vode predstav­
ljalo je prekretnicu u mom životu i radiestezijskom radu.
Bavljenje radiestezijom pokrivalo mi je pretežni dio dana.
Uglavnom sam šutjela ramišljajući o onome što sam otkrila,
nastojeći proniknuti u taj nepoznati svijet za koji sam vjerovala
da krije ključ moga spasa. Zabrinuto kimanje glavom i brižni
pogledi mojih ukućana od kojih su sve češće dolazili komentari:
»Opet je počelo!«, to jest opet počinjem ludovati, stvaralo je
u meni neizmjernu napetost i ogorčenje. Osjećala sam da u
meni kipti neka čudna snaga koja me vodi naprijed, koja me
nadahnjuje i stvara u meni neotklonivu želju da svima oko sebe
dokažem kako nisam neuračunljiva, luda, nego da sam ne­
moćno stvorenje koje traži pomoć, koje žudi da se oslobodi
teške more i da opet jednom počne živjeti normalnim životom.
Često se osvrćem na ono kroza što sam prošla u toku teških
godina traganja za spasom. I uvijek nakon tih razmišljanja
ostajem u nedoumici. Sve spoznaje, sva otkrića do kojih sam
dolazila bila su zapravo vrlo jednostavna, gotovo bih mogla reći
- usputna. Kao da me netko ili nešto usmjeravalo što trebam
činiti, kako misliti, kojim putem krenuti. Sve je teklo bez
ikakvog suvišnog filozofiranja, najjednostavnijim i najkraćim
putem. Kad god bih nešto uspješno obavila, rekla bih u sebi:
Iva, učinila si to najprirodnije i najjednostavnije! - Sve je
nekako bilo povezano s prirodnim zakonima i logično na
najjednostavniji mogući način. No, moram napomenuti i to da
43

22. je sve što sam radila bilo podređeno jednoj jedinoj želji:
moram se spasiti!
Još mi se jedna misao neodoljivo nametala: moram tražiti
zaštitu od štetnih zračenja, ali takvu koja neče ugrožavati
druge. Uvijek su mi bile na pameti riječi Stanka Jurdane, koje
mi je nekoliko puta ponovio prilikom našeg posljednjeg susreta,
nedugo prije njegove smrti: »Nikada se nemojte štititi tako da
drugima činite zlo!«
Napetost koja me svakodnevno pritiskala bila je teža jer
se nikome nisam povjeravala, nitko nije znao kroz kakav pakao
prolazim. Bilo je to još jedno dodatno opterećenje za mene.
Ali nisam se osvrtala ni na koga i ni na što. Išla sam svojim
putem koji mi je odredila neka nepoznata sila i ja sam taj
unutarnji nagon slijepo slijedila, ne obazirući se na to što će tko
o meni misliti.
U to vrijeme majka mi je bila teško bolesna. Naizmjence
smo se brinuli o njoj, njegovali je, redili, kuhali. Stojeći za
štednjakom u majčinoj kuhinji jedva sam se držala na nogama,
jer su izvana dopirala zračenja koja su me uništavala. Tada mi
je moj unutarnji »savjetnik« došapnuo da na policu ispod
prozora nanižem sve metalne noževe. Učinila sam tako. 1
zaista, zračenje se bitno smanjilo. Kad su moji vidjeli noževe
pod prozorom, poredane uzduž jedan za drugim, nisu ništa
rekli, ali sam im na licima čitala što u tom trenutku misle o
meni. Možda bih i ja o njima tako razmišljala da je njih snašlo
ovo zlo, a ne mene. Progutala sam još jednu gorku pilulu.
Kao obično, kad mi je bivalo najteže, uvijek se znalo nešto
dogoditi, što bi još za poneki centimetar podiglo mračni veo s
mene. Pripremajući, naime, stol za ručak, dohvatila sam
slamnati podložak koji smo uvijek stavljali na stol. Kad sam ga
htjela položiti na sredinu stola, nisam ga mogla ispustiti iz ruke,
kao da me nešto priječilo u tome. Instinktivno sam pogledala
što se to zbiva s podloškom i mojom rukom. U tom sam
trenutku pomislila da to nije opet onaj moj unutarnji glas koji
mi pomaže. Glavom su mi pojurile najrazličitije misli, a onda
sam shvatila da bi mi možda taj podložak mogao pomoći. Uzela
sam visak i postavila pitanje. Kretanje viska odgovorilo je -
. »da«. Odmah mi je sinulo da zapitam da li bih taj slamnati
44
podložak trebala nekamo staviti. Visak je i opet odgovorio
pozitivnom vrtnjom. Zatražila sam tada: neka mi visak odredi
mjesto gdje bih trebala staviti podložak. Slijedila sam smjer
kretanja viska i najednom je visak počeo kružiti. Na mjesto
iznad kojega se visak vrtio stavila sam podložak. Visak se
zaustavio. Zapitala sam: ima li u ovom prostoru štetnih zrače­
nja? Visak je mirovao.
Uzbuđena, ne vjerujući sama sebi, ostavila sam sve i pošla
u provjeru zaštite izvan stana. Nigdje ništa. Otišla sam kat niže.
Ni ondje. Zatim sam krenula dizalom od kata do kata. U
cijelom neboderu nije bilo štetnih zračenja.
Vratila sam se u stan. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti
iz grudi, toliko sam bila uzbuđena. Pomislila sam da sve to
skupa nije varka, možda sam izgubila moć rada s viskom, svašta
mi se motalo u glavi. Jedina je moguća provjera bila: ukloniti
podložak. Čuvši kako majka dolazi iz svoje sobe, zgrabila sam
slamnati podložak s poda i stavila ga na stol. U džepu sam imala
visak, ali se nisam usudila uzeti ga u ruku.
Za ručkom sam bila potpuno odsutna. Nisam nikoga
primjećivala za stolom. Jela sam, ali nisam uopće znala što
jedem. Nisam se usudila nikoga pogledati, plašila sam se,
primijetit će da nešto krijem, a nisam im se mogla povjeriti. Da
sam im tada rekla za slamnati podložak, zacijelo bi me
otpremili u bolnicu.
Jedva sam dočekala završetak ručka i otišla u kćerkin stan
u istoj zgradi, gdje sam privremeno boravila. Taj dan mi se
tako oduljio, nikad mu kraja. Kao za inat i televizijski je
program te večeri dugo trajao, ili se to meni u onoj napetosti
samo učinilo.
Napokon, svi su otišli na počinak. Pričekala sam neko
vrijeme i onda se iskrala iz sobe. Uzela sam visak koji me opet
doveo do mjesta gdje sam u kćerkinu stanu trebala staviti
podložak. Našla sam u kuhinji slamnati podložak nalik majči­
nome i stavila ga na mjesto koje mi je označio visak. U glavi
mi je šumjelo od uzbuđenja, dršćući sam legla u krevet, ali
nisam mogla zaspati. Tek su mi se pred jutro oči sklopile od
umora. Unatoč gotovo probdjevenoj noći, probudila sam se
odmorena, osjećala sam se čilo, sasvim drugačije nego prija-
45

23. šnjih dana. Ustala sam prije svih i sklonila podložak. U toku
dana koristila sam se svakim pogodnim trenutkom za provjeru
te zaštite.
Prošlo je tako nekoliko mjeseci, a ja se još uvijek nisam
usudila nikome otkriti svoju tajnu. Svaku noć sam kriomice
stavljala podložak i ujutro ga sklanjala. Moji su primijetili da
se sa mnom nešto čudno zbiva, nestalo je moje razdražljivosti
i netrpeljivosti, bila sam smirenija, razgovorljivija, prilagodlji­
vi i a i, što je najvažnije, nisam više stavljala nikakve blokade od
jedaćeg pribora, metalnih zatvarača, pletaćih igala, novčića i si.
Svi su se samo pogledavali, ali nitko nije ništa komentirao ni
zapitkivao.
Jedne nedjelje, kad smo se svi okupili oko stola za
ručkom, rekla sam im da sam otkrila zaštitu. Bili su u prvi mah
zatečeni, a onda su me od veselja stali grliti i ljubiti. No, kad
sam im pokazala da to činim pomoću slamnatoga podloška, na
njihovim se licima pojavila nevjerica a radost se pretvorila u
sumnjičavo pogledavanje. Međutim, kako jc podložak nakon
moga »priznanja« trajno ostao na svome mjestu, a moje je
raspoloženje iz dana u dan pokazivalo da nestaju nekadašnje
neizdržive zdravstvene smetnje, veselje se vratilo u kuću.
Dapače, sada su i moji u stanu počeli zapažati da su nestale
smetnje koje su i kod njih bile često prisutne, nije više bilo
glavobolja, umora, nesanice. Sada su tek počeli to dovoditi u
vezu sa štetnim zračenjima i zaštitom.
Bila sam neopisivo sretna i ponosna što sam napokon
uspjela dokazati da su sve moje tegobe bile stvarne, a ne
izmišljotine i prenemaganje.
Zato otkriće pražnjenja i zaštite od štetnih zračenja,
godine 1983, smatram svojim najranijim, najznačajnijim i
najdražim dostignućem. O tome sam prvi put govorila na
predavanjima (1984) i to je izazvalo živo zanimanje, povlađiva­
nja, ali i sumnje, podsmijehe, nevjerieu, odbijanje. Premda svi
dobro znaju da su o pražnjenju i zaštiti od štetnih zračenja prvi
put uopće čuli od mene, mnogi se od njih nisu nimalo
ustručavali da u svojem radiestezijskom poslovanju doslovce
opisuju moje pražnjenje kao svoje dostignuće, ne spomenuvši
nigdje da to nije njihov pronalazak, nego moj. Zato želim
ovdje još jednom naglasiti da nitko prije mene niti jc primjenji­
vao niti znao za pražnjenje i zaštitu. Pražnjenje i zaštita koristi
svima koji stradavaju i pate, kao što sam ja godinama trpjela
neopisive muke, no najmanje što u svemu tome želim jest da
se moje ime ne prešućuje i da svi znaju tko im je omogućio da
se oslobode tegoba. Ponosim se da je to moje djelo. A sama
činjenica da to moje dostignuće drugi sve više svojataju,
potvrđuje da je to što sam otkrila zaista vrijedno.
47

24. Zapažanja
o radiesteziji

25. U doba kad još nisam ništa znala o radiesteziji, primijetila
sam na zdravstvenim pregledima da rentgenska zračenja djeluju
na mene vrlo negativno. Bilo je i drugih pojava nelagodnosti i
uznemirenosti, no ja ih onda još nisam znala objasniti. Sada mi
je sve potpuno jasno.
Prije tridesetak godina imala sam teške zdravstvene smet­
nje i liječnik je preporučio da se podvrgnem kirurškoj interven­
ciji. Smetnje su bile takve da nisam mogla birati i pristala sam
na operaciju.
Ležala sam u sobi s jednom profesoricom, koja se također
pripremala za operaciju. Cijele smo dane samo pripovijedale i
smij ale se, kao da smo negdje na ugodnom odmoru, a ne u
bolnici. Na operaciju smo obadvije išle isti dan i u isto vrijeme.
Hrabrile smo jedna drugu.
Na stolu sam bila potpuno smirena. No kad sam dobila
intravenoznu narkozu, onako ošamućena počela sam se trgati,
pomicala sam se cijelim tijelom, pokušavajući izvući ruke i
noge koje su mi bile pričvršćene za stol. Nastala je velika strka,
prisutni liječnici i sestre držali su me za ruke, dozivali drugo
osoblje u pomoć. Na trenutke sam gubila svijest. Sjećam se da
su se liječnici morali iznova pripremiti za operaciju. Tada su mi
stavili masku za anesteziju i odmah sam pala u duboki san.
Probudila sam se s visokom temperaturom koja se danima
nije snižavala. Profesorica je ležala kraj mene u »šok sobi«.
Nasmiješila mi se, ali ja joj nisam mogla na isti način uzvratili,
jer sam se osjećala strašno, kao da sav život nezadrživo izlazi
iz mene. Iz sata u sat bilo mi je sve lošije. Kad su mi dali
penicilin, reakcija bijaše takva da sam nekoliko dana bila u
kritičnom stanju. Nisam nikoga podnosila kraj sebe. Moji su
me posjećivali, a ja sam samo željela da što prije odu i da više
ne dolaze. U njihovim sažalnim pogledima vidjela sam da mi
život visi o koncu. Rekla sam im otvoreno neka više ne dolaze.
Znala sam da to moram sama svladati ili podleći.
51

26. Jedne noći nastupila je kriza. Znojenje, groznica, gublje­
nje svijesti, sve se to smjenjivalo u toku nekoliko sati. Svi su
se u bolnici ustrčali. Mislili su da je sa mnom gotovo. Pala sam
zatim, izmučena, u dubok san.
Probudivši se ujutro, osjetila sam kao da mi se život vraća.
Kad je u sobu ušao profesor, zabrinuta lica, sa svojom liječnič­
kom ekipom, uspjela sam se nasmiješiti. Svima su se odmah
ozarila lica od radosti. Oporavak je dugo trajao, ali sam ostala
živa.
Razmišljajući kasnije o svemu što se zbilo u bolnici,
zaključila sam da intravenozna narkoza nije odgovarala mom
osjetljivom organizmu, a isto tako ni penicilin. Zato su istog
trenutka nakon ubrizgavanja tih preparata, nastale one strašne
reakcije, jer se organizam pobunio, na principu sasvim prirod­
nog otpora, protiv nečega što mu nije odgovaralo.
Slično sam doživjela prigodom intervencije na zubima.
Prije toga su mi stomatolozi uvijek govorili da imam dobru
vrstu zubne građe i da će me zubi dugo služiti. Najednom se
sve preokrenulo. Dobila bih iznenada takve bolove da su ti
učestali napadaji uvijek završavali hitnim vađenjem zuba.
Utvrdilo se da imam paradentozu koja naglo napreduje. Bilo
mi je već dosta tih patnji, jer sam zube uvijek vadila naživo,
bez injekcije, pa sam odlučila temeljito urediti zube. Savjetovali
su mi da povadim sve što treba i stavim protezu.
Liječnica kojoj sam bila dodijeljena, nije htjela raditi bez
injekcije. Nisam imala drugog izbora i morala sam pristati. Kad
sam dobila prvu injekciju, osjetila sam kako mi je zubno meso
u istom trenu obamrlo, premda je liječnica rekla da pričekam
izvan ordinacije desetak minuta dok injekcija bude potpuno
djelotvorna. Bilo mi je čudno, jer u trenu kad mi je tekućina
ubrizgana, cijela je strana čeljusti odrvenjela. Samo što sam
izašla iz ordinacije, injekcija je prestala djelovati i ja sam
potpuno normalno osjećala cijelu čeljust. Vratila sam se u
ordinaciju i saopćila to liječnici. Gledala me u čudu, zatim
lupkala po mojim zubima, a kad sam rekla da sve osjećam,
odgovorila je da injekcija još nije počela djelovati i neka samo
pričekam. Sjedjela sam u čekaonici. Osjećala sam kako mi
vrućina navire u glavu, obrazi su mi bili purpurno crveni.
52
Nakon dvadesetak minuta ponovno sam pozvana u ordinaciju.
Odmah s vrata upozorila sam liječnicu da injekcija ne djeluje,
posjela me na stolac i kliještima zahvatila jedan od donjih
prednjih zubi koji su se tako klimali da bih, kako sam mislila,
mogla sve prstima povaditi. No, kad je liječnica povukla zub,
bio je još tako čvrsto usađen da ga je jedva iščupala. Ja sam za
to vrijeme urlala od bolova. Vidjevši da sa mnom nešto nije u
redu, liječnica je odustala od daljnje intervencije i naručila me
da dođem kad se budem dobro osjećala.
Kako sam se tada već pomalo služila viskom, ali sam tek
vrlo malo znala o radiesteziji, zamolila sam liječnicu prigodom
sljedećeg dolaska da mi pokaže koje sve anestetike ima.
Viskom sam izabrala onaj koji je meni odgovarao i zamolila
liječnicu da počne raditi čim joj dadem znak da je injekcija
počela djelovati. Samo što je odložila iglu, već sam osjetila da
mi meso drveni, dala sam znak - i zub je bio bezbolno izvađen.
Danas to objašnjavam na svoj način. Paradentoza je
počela naglo napredovati u doba kad sam bila izložena jakim
štetnim zračenjima i već sam osjećala znatne zdravstvene
tegobe.
Savjetujem svima, pacijentima i liječnicima, ako tko od
njih ima radiestezijske sposobnosti, neka s punim razumijeva­
njem, bez ikakvih predrasuda, izaberu od alternativnih prepa­
rata onaj koji će najviše odgovarati pojedinom pacijentu.
Liječenje će biti, na obostrano zadovoljstvo, mnogo djelotvor­
nije.
53

27. Od medija
do predavača

28. Pribor kojim se
služim i njegova upotreba
O priboru koji se upotrebljava u radiesteziji mnogo je već
napisano. Zato ću prvenstveno opisati pribor kojim se ja služim
i način na koji ga upotrebljavam.
Moj pribor jest: visak, kutomjer od 360°, grafitna olovka
i dobro polarizirani papir.
Visak je osnovni pribor u radiesteziji. Nekad su umjesto
viska služili običan prsten, lančić s privjeskom, ključ ili svežanj
ključeva. Danas već ima viškova najrazličitijih oblika, težine i
materijala (metal, staklo, drvo, kamen). Prigodom izbora
viska, ukoliko nismo sami u mogućnosti obaviti provjeru, treba
se posavj eto vati s iskusnim radiestezistom, jer o izboru pravog
viska ovisi i postotak uspjeha. Radiestezist s izrazitim sposobno­
stima može se služiti svakim slobodno ovješenim predmetom. I
ja sam radila najprije s prstenom ovješenim o konac, kasnije
sam upotrebljavala ključeve od stana na špagi (time se služio i
Jurdana, rijetko je kada upotrebljavao visak). Za preciznost
rada najpogodniji je visak sa zašiljenim vrhom, jer se njime
mogu ispitivati detalji, kao što su anatomski atlas, zemljopisna
karta i si.
Za rad s viskom svejedno je da li je osoba koja se njime
služi ljevak ih dešnjak. Dakle, nije bitno kojom se rukom drži
visak. Međutim, radi potpunog uspjeha u radu, može se
provjeriti pitanjem ili posredstvom drugog radiestezista u kojoj
ruci treba držati visak.
Drugi značajan podatak za dobar rad s viskom jest njegova
polarizacija. Uvriježeno je da za žene vršak viska bude polari­
ziran negativno ( - ), a za muškarce pozitivno ( + ). To dakako
nije pravilo. Pomoću drugog viska i posredstvom radiestezista
provjerit ćemo koja je polarizacija vrha viska pogodnija za
određenu osobu. Tek tada ćemo nabaviti visak, provjerivši
ponajprije od kojeg će nam materijala najbolje odgovarati.
Kad je i to utvrđeno, izabrat ćemo visak čiji će vrh imati onu
polarizaciju za koju smo odredili da je najpogodnija. Pravi
57

29. izbor viska olakšava rad i omogućuje dobivanje točnijih poda la­
ka. Moramo, zatim, dobro pripaziti na redoslijed polarizacija
od vrha viska do kraja uzice, špage ili lančića o koji je visak
pričvršćen (slika i).
Ako je vršak viska polariziran minus ( - ), gornji dio viska
mora biti plus ( + ). Uzica na mjestu gdje je učvršćena za visak
mora imati minus ( - ) , a na kraju, na rukohvatu, plus ( + ).
Kad je vršak viska polariziran plus (+ ), onda gornji dio viska
ima polarizaciju minus ( - ), uzica na vezištu je plus ( + ), a na
rukohvatu minus ( - ) . Polarizaciju uzice odredit ćemo sami
dobro polariziranim viskom ili posredstvom drugog radiestezi­
ja* (slika 2). Kad odredimo polaritet uzice i želimo je udvostru­
čiti ili utrostručiti radi sigurnosti ovjesa, uzicu ne smijemo
presavijati, nego je moramo u položaju koji smo odredili kao
ispravnu polarizaciju, rezati u toliko dijelova koliko ih želimo
spojiti. Odrezani dio uzice moramo uvijek postaviti tako da rez
bude uz početni dio uzice, kako se ne bi poremetila osnovna
polarizacija. Duljinu uzice odredit će sam korisnik jer će mu
praksa pokazati gdje treba držati uzicu da bi se dobilo najbolje
kretanje viska. Uzica se radi lakšeg držanja može začvoriti, jer
se time neće poremetiti polarizacija.
Osobitu pozornost treba posvetiti visku s umetkom, po­
moću kojega se visak može produljiti. Budući da se takav visak
sastoji od tri dijela - donjeg dijela, srednjeg umetka i gornjeg
dijela - postoji opasnost da dođe do pomutnje u polarizaciji.
Stoga treba pripaziti na sljedeće: ako je vršak donjega dijela
viska minus ( — ), a gornji dio toga dijela plus ( + ), umetak
mora prileći na taj dio svojom minus ( — ) stranom, tako da će
gornji dio umetka biti plus ( + ) , na njega će doći donja strana
drugog dijela viska minus ( - ), dok će gornja strana toga dijela
viska biti plus ( + ), pa će u nastavku uzica na vezištu imati
minus ( - ), a završetak uzice kod rukohvata plus ( + ). Sasvim
će se suprotno nizati polarizacija kad je vrh donjeg dijela viska
polariziran plus ( + ) (donji dio viska H — , umetak H — ,
gornji dio viska H— , uzica - I — ).
Na provjeru takvih viškova navele su me česte primjedbe
mojih tečajaca i znanaca koji su kupili viškove s umetkom i nisu
uopće mogli s njima raditi. Pokazalo se da su umeci bili
nepropisno uloženi, jer proizvođač nije vodio računa o pravil­
nom redoslijedu polarizacija, što mu očito nije bilo poznato.
Zato upozoravam sve one koji imaju viškove s umetkom neka
dobro provjere je li umetak, u pogledu navedenog redoslijeda
polarizacija, pravilno uložen.
Prije nego što se počnemo koristiti tako pripremljenim i
provjerenim viskom, moramo još odrediti simbole kretanja
viska, kako bismo znali »odgovor« na pitanje. Tu je provjeru
najbolje obaviti kada smo potpuno smireni, opušteni i sami. U
mislima isključimo sve svoje utjecaje i utjecaje drugih osoba.
U tu sam svrhu smislila praktičnu kraticu KISUKIUDO -
Koncentracija, Isključujem Svoj Utjecaj Kao I Utjecaj Drugih
Osoba, tako da ne moram u radu zamišljati cijelu rečenicu,
(slika 3). Uzmemo zatim visak i postavimo pitanje: »Koji će
biti za mene smjer kretanja viska za odgovor DA?« Gibanje
viska će 'to pokazati i to morate zapamtiti. Na isti ćete način
dobiti odgovor za NE i za N E U T R A L N O , tj. kad visak nije
siguran u ishod onoga što pitate, pa će kretanje za NEU-

30. T R A L N O značiti da ishod može biti dvojak i da se u trenutku
postavljanja pitanja još ne zna pravi odgovor. Tako ćete dobiti
osnovne odgovore na sva svoja pitanja. Nikada nemojte postav­
ljati pitanja u obliku naredbe: »Neka mi se visak, ako je
odgovor D A , okreće u tom i tom smjeru, a ako je odgovor N E ,
onda u tom i tom!« Dogodit će se da će se visak početi kretati
u jednom od zadanih smjerova, no odgovor na tako postavljeno
pitanje neće biti dobar. Pitanja se uvijek moraju postavljati
pojedinačno, nikako nekoliko pitanja u isti mah. Ako vidite da
ste dobili čudan ili neodlučan odgovor, postavite potpitanje
koje će pojasniti nepreciznost osnovnog pitanja. I kod rada s
viskom vrijedi ono staro pravilo: kakvo pitanje, takav odgovor!
Drugi isto tako važan pribor je kutomjer. Ja radim s
kutomjerom od 360°, na kojem su označeni samo stupnjevi.
Ima kutomjera s dvostrukim oznakama, pa čak i s abecedom.
Upotrebom kutomjera dolazi se brže do rezultata (slika 4).
60
Kutomjer se stavi na dobro polarizirani papir, tako da je
0° okomito gore, a 180° okomito dolje. Stupnjevi su označeni
suprotno od smjera kretanja kazaljke na satu. Visak se stavi
iznad same sredine kutomjera i postavi se pitanje. Nakon toga
se prati kretanje viska. Visak će se kretati od sredine kutomjera
prema oznakama stupnjeva i kada dode do stupnja koji ozna­
čava odgovor, kretat će se tada samo od sredine prema tom
istom broju.
Ako visak svojim kretanjem označi u odgovoru mjesto
između, na primjer, 10°-20°, a željeli biste znati sasvim preci­
zan odgovor, onda ćete postaviti potpitanje: »A koliki je
rezultat iznad 10°?« Istovremeno ćete zamisliti, dakle mentalno
odrediti, da svaka desetica na kutomjeru označava jedinicu.
Visak će, recimo, pokazati 50°, što će zapravo značiti 5, te će
ukupan odgovor biti 10 + 5 = 15°.
Ukoliko su prigodom ispitivanja vrijednosti veće od oznaka
na kutomjeru, mentalno ćete odrediti da 10° vrijedi 100 ili
1000, već prema potrebi.
U početku će se činiti da je to prilično složeno i možda se
nećete odmah snaći u očitavanju na kutomjeru, ali vježbom
ćete lako svladati tu teškoću. Za početak možete mentalne
odrednice glasno ponoviti.
Uzmimo primjerice da želite znati (napominjem opet:
K I S U K I U D O ! ) : »Kolika je moja radiestezijska sposobnost?«
Da biste to utvrdili, morate odrediti u kojem rasponu se traži
odgovor, na primjer, od 100-1000 jedinica. Kako na kutomjeru
imamo samo 0-360 jedinica, mentalno odredimo da svaka
oznaka od 10 jedinica u tom slučaju vrijedi 100. Tako ćemo
zapravo na kutomjeru dobiti vrijednost od 0 do 3600 jedinica.
Prilikom ispitivanja moramo najprije odrediti polarizaciju
papira. To ćemo učiniti tako što ćemo staviti visak iznad papira
i upitati: »Odgovara li mi ova stana papira za rad?« Prema
onome što smo za sebe odredili kao pozitivan ili negativan
odgovor, »pročitat« ćemo odgovor viska. Kad smo to utvrdili,
upitamo je li položaj papira dobar, pa ćemo opet postupiti
prema onome što će pokazivati visak i okretati papir dok od
viska ne dobijemo potvrdan odgovor.

31. Grafitna olovka služi za podrobnija ispitivanja. Ako ispu li­
jenio pomoću anatomskog atlasa ili zemljopisne karte, prst će
zahvatiti mnogo veće. dakle nepreciznije područje nego vrh
olovke, pa nećemo dobiti točne rezultate. Grafit je inače
izvanredan prenosnik i upotrebom olovke dobit ćemo ne samo
precizniju nego i čvršću vezu s onim što ispitujemo. Ako
površina onog što ispitujemo ne zahtijeva precizan dodir, onda
se ispitivanje obavlja uvijek posredstvom kažiprsta lijeve ruke
(ne drugi prsti, dlan i šaka).
Upotrebu kutomjera vidjela sam prvi put u radiestezijskoj
sekciji »Stanko Jurdana«. Na samom početku mog dolaženja u
Društvo, pokraj mene je sjedjela osoba držeći visak iznad
kutomjera i pomno me promatrajući. Nisam znala što to znači
i bilo mi je neugodno da tako ispitivački gleda u mene, pa sam
je upitala što to radi. Nakon kratke stanke čula sam odgovor:
»Testirani vas.« Kasnije me jedan od radiestezista oduševio
brzinom kojom jc, koristeći se kutomjerom, dobivao odgovore.
Otad i za mene kutomjer predstavlja, zajedno s viskom,
neizostavni pribor.
Kao pomoćno sredstvo u radu s viskom i kutomjerom služe
mi šifre za ono što ispitujem. To su šifre koje sam pomoću viska
i kutomjera odredila, napominjem - za sebe. To ne znači da
iste šifre vrijede i za druge osobe, ali se istovremeno to i ne
isključuje.
Na dobro polariziranom papiru napisala sam ono što želim
ispitivati i postavila pitanje: koja jc moja šifra z a . . . ? Visak je
na kutomjeru odredio, u rasponu od 0 do 360°, moju šifru za
svako postavljeno pitanje.
Za sve ostale radiesteziste ove su šifre samo orijentacijske
i svatko mora za sebe odrediti šifru za svaku navedenu stvar.
1 još jedna napomena u vezi s priborom. Prije svake
upotrebe sav svoj pribor ispraznim i operem u 30 postotnom
alkoholu. To isto učinim i s naočalima koje nosim prilikom
rada.
62
Moje šifre:
Elektromagnetsko zračenje 145
Ultraljubičasto zračenje 205
U11 ral j u bićasto zračenje
+ X zračenje 215
Svemirsko zračenje 225
Polarizacija utičnica i
utikača 115
Ionizacijsko zračenje 235
Radioaktivno zračenje 245
Rentgensko zračenje 255
Radiofar 275
Radar 270
Radiostanica 300-320
Odašiljač 340
Odašiljač-satelit 360
UKV 330
Dalekovod 300
Trafostanica 350
Podzemne vode 30
Izravni tok vode 90
Kosi signal toka vode 45
Nafta 215
Zemni plin 155
Rudača 140
Ugljen 225
Željezo 195
Sumpor 130
Bakar 90
Srebro 135
Zlato 45
Hartmannov čvor 120
Curryjev čvor 140
Hartmann-Curryjev
čvor 260
Reinhardt-Schneiderov
čvor 145
Zaštita prilikom rada
Sjećam se, kad je umro Stanko Jurdana, mnogi su se u
čudu pitali, kako je moguće da umre netko tko je druge štitio
i čuvao, a nije uspio sebe zaštititi i sačuvati. U doba kad je
djelovao kao radiestezisl. Jurdana nije poznavao zaštitu. A
rađicsic/isti su u svom radu izloženi svim štetnim zračenjima
koja ispituju. Tek potkraj života, osjećajući da štetna Zračenja

32. sve više djeluju na njegov organizam, smislio je pokušaj
pražnjenja trljanjem ruke o ruku. Međutim, takvo pražnjenje
nije bilo djelotvorno, jer se trljanjem ruku tek neznatno
izbacuje iz organizma štetna energija, ali se ona zato raspršuje
uokolo i ponovno štetno djeluje na organizam prisutnih osoba,
pa tako i na radiestezista. Jurdana je to vjerojatno osjetio, pa
je kasnije otresao ruke kroz prozor. Ni to, međutim, nije
pomoglo.
Radiestezisti su prigodom rada s viskom, rašljama ili
drugim pomagalima izloženi štetnim zračenjima prilikom pre­
gleda osoba i stanova na licu mjesta ili teleradiestezijski.
Posebno moramo biti oprezni u teleradiesteziji. Takvim nači­
nom rada dolazimo brže do rezultata, ali smo zato isto tako
izloženi svim štetnostima koje ispitujemo.
Zbog svega toga radiestezist se mora prilikom rada dobro
zaštititi. To možemo učiniti na nekoliko načina.
1. Mentalno: zamislimo da ono što ispitujemo ne prijeđe
na nas.
2. Određenim predmetom: ja na primjer prilikom rada
uvijek stavljam drvenu narukvicu na lijevu ruku. Narukvica
mora biti tako stavljena da štiti radiestezista od utjecaja svih
štetnih zračenja i osoba, a da istovremeno ne zaustavlja
strujanje u ruci. Svaki radiestezist mora takvu zaštitu sam
ispitati. Takva se zaštita ne smije nositi neprekidno, nego samo
za vrijeme rada, a i to ne dulje od 2 do 3 sata. Svako
prekomjerno nošenje zaštite može imati štetne posljedice za
radiestezista.
3. Pražnjenjem: poslije svakog radiestezijskog ispitivanja
treba se isprazniti u dodiru s vodom, kako bi se organizam
oslobodio svih štetnih utjecaja kojima je radiestezist za vrijeme
rada, unatoč zaštiti (a osobito ako nije zaštićen), bio izložen.
Prigodom vlastitog pražnjenja zaštitna se narukvica skida s
ruke.
64
Koncentracija i važnost
preciznosti pitanja i podataka
U radiestezijskom radu veliko značenje ima koncentracija.
Kao sve u radiesteziji i koncentraciju treba vježbati. Moramo
postići takav stupanj usredotočenja da prilikom postavljanja
pitanja ne mislimo ni na što drugo osim na pitanje i na ono što
radimo. Kada time ovladamo, onda smo uspjeli postići koncen­
traciju koja je potrebna za dobro radiestezijsko ispitivanje.
Kad bih u praksi naišla na osobu koja ima radiestezijske
sposobnosti, uvijek se događalo isto. Ispitanik bi se najprije
iznenadio i zbunio osjetivši da se visak kreće, zatim bi nastupila
neopisiva radost, koja bi se nakon nekoga vremena pretvorila
u razočaranje. To se događa i polaznicima radiestezijskih
tečajeva. U toku tečaja, kad im visak krene, misle da znaju sve,
ali na kraju spoznaju da zapravo ne znaju ništa.
Radi se zapravo o tome da se polaznici tečajeva upoznaju
s načinom rada i mogućnostima primjene radiestezije u svakod­
nevnom životu, a kad se poslije završetka tečaja nađu prepu­
šteni svojim vlastitim radiestezijskim sposobnostima i onome
što su na tečaju naučili, nađu se pred dilemom kako to
prirođeno svojstvo upotpuniti i uskladiti sa stečenim znanjem.
Uvijek se sjećam svojih prvih dana rada u radiestezijskoj
sekciji »Stanko Jurdana«. Na sastanku smo ispitivali iste stvari,
a rezultati su bili različiti. Kada smo se obratili za savjet
tadašnjem predsjedniku sekcije, inženjeru Dragutinu Stiper-
skom, on je laički rekao: »A što ste pitali?«
Pitanjima i njihovoj preciznosti u radiesteziji moramo
posvetiti posebnu pažnju. Pitanje se postavlja uvijek pri punoj
koncentraciji i mora uvijek sadržavati samo jedan upit, određen
i realan. Ako na takvo pitanje ne dobijemo odgovor u cijelosti,
onda moramo postaviti potpitanje. Kod postavljanja pitanja i
potpitanja ne smijemo zaboraviti na prethodno isključenje
vlastitog utjecaja i utjecaja drugih osoba (KISUKIUDO).
Zadovoljavajući rezultati dobivaju se i kad se pitanje ispiše
na dobro polariziranom papiru i pomoću viska, prema osobnoj
konvenciji, »pročita« odgovor.
65

33. Često me znaju pitati, prateći kako nešto ispitujem, što u
tom trenutku u sebi govorim. Moj odgovor je uvijek isti: Ništa!
Prije početka rada postavim pitanje i odredim sebi zadatak
(pismeni ili usmeni) i time je sve učinjeno. Visak mi nakon
toga, prema mojoj konvenciji, daje pozitivan, negativan ili
neutralan odgovor.
Evo primjera.
1. Pitanje: Imam li ja sposobnosti za radiesteziju
(KISUKIUDO)?
Odgovor: Da.
2. Pitanje: Mogu li se ja baviti radiestezijom
(KISUKIUDO)?
Odgovor: Neutralno.
Potpitanje: Mogu li se ja baviti radiestezijom kad
naučim kako treba raditi?
Odgovor: Da.
3. Pitanje: Je li ovo meso dobro za jelo
(KISUKIUDO)?
Odgovor: Neutralno.
Potpitanje: Je li ovo meso dobro za mene?
Odgovor: Ne.
4. Pitanje: je li ova jabuka kisela ili slatka
(KISUKIUDO)?
Odgovor: Nema odgovora.
Ispravno pitanje: Je li ova jabuka kisela
(KISUKIUDO)?
Odgovor: Da.
Ispravno pitanje: Je li ova jabuka slatka
(KISUKIUDO)?
Odgovor: Ne.
Kod prvog pitanja je visak odgovorio pozitivno o sposob­
nosti za radiesteziju, a na drugo pitanje o bavljenju radiestezi­
jom zanijekao. Laika to može zbuniti i dovesti ga do pogrešnih
zaključaka. A pogreška je zapravo bila u pitanju, odnosno
poimanju »sposobnosti« i »bavljenja«. Jer, jedno je imati
66
sposobnost za radiesteziju, a drugo baviti se radiestezijom, to
jest znati kako se treba baviti radiestezijom. Ispravno postav­
ljeno dopunsko pitanje (potpitanje) dalo je jasan odgovor.
Sličan je slučaj kod trećeg pitanja. Visak je odgovorio
neutralno zbog toga što je pitanje bilo neprecizno. Meso je
općenito dobro za jelo, ali ne za svakoga, pa je pravi odgovor
uslijedio tek nakon dopunskoga pitanja.
Kod četvrtog pitanja uočavamo najčešću grešku koju čine
neiskusni, a nerijetko i iskusni radiestezisti (zbog dekoncentra­
cije ili brzopletosti). U tom su pitanju bila postavljena istovre­
meno dva pitanja, pa su, logično, trebala uslijediti i dva
odgovora, što nije moguće. Kad je pitanje raščlanjeno na dva
upita, stigla su i dva, sasvim oprečna odgovora.
Zbog toga ponovno napominjem: pripazite na jasnoću i
preciznost pitanja jer o tome ovisi odgovor.
Uz koncentraciju i jasnoću pitanja, u radiesteziji veliko
značenje ima i preciznost podataka. Bez toga nema dobrih
rezultata.
Kada na daljinu, tj. teleradiestezijski ispitujemo nečiji
stan, moramo znati mjesto, ulicu, kućni broj, kat (čak i broj
stana), mjesto na katu (lijevo, desno, ravno), te ime i prezime
vlasnika stana ili nosioca stanarskoga prava.
Kod teleradieslezijskog ispitivanja osoba, potrebno je ime
i prezime, mjesto boravka, ulica i kućni broj.
Ako teleradiestezijski ispitujemo nečije radno mjesto,
ispisujemo ove podatke: ime i prezime osobe, mjesto u kojem
se nalazi radna organizacija, ulica, kućni broj (ako nema ni
ulice ni kućnoga broja navesti naziv lokacije poduzeća-ustano-
ve), naziv poduzeća-ustanove, kat, ako radna prostorija ima
broj navesti ga, ako nema onda ispisati naziv radne prostorije
(ured, radionica, skladište).
Kod teleradiestezijskog ispitivanja osoba, ne smije se na
istoj snimci ispitivati osobu kad boravi kod kuće i na radnome
mjestu. Za svaku lokaciju treba izraditi posebnu snimku.
U praksi sam primijetila da mnogi radiestezisti premalo
pažnje posvećuju podacima. U radiesteziji nema žurbe, mora
se raditi s punom koncentracijom i potpunim podacima. Ja se
nikada ne upuštam u ispitivanje ako ne raspolažem potrebnim
67

34. podacima. Osobito su učestali telefonski pozivi, kojima se traže
rezultati onako »s nogu«. Ljudi nazovu i odmah bi htjeli znati
ima li kod njih štetnih zračenja, spavaju li na dobru mjestu, je
li im stan zaštićen i si. Na takva pitanja ne odgovaram, sve dok
ne dobijem potrebne podatke. Tek tada obavljam provjeru,
radiestezijski i teleradiestezijski, onako temeljito i smireno
kako to uvijek radim, nakon čega dajem odgovor iza kojega
mogu u svako doba stajati. Neki radiestezisti odgovaraju
telefonski odmah i daju rezultate još prije nego što je zaintere­
sirana osoba završila pitanje. Nisam toliko sposobna da bih
mogla odgovarati kao telefonski ured za informacije, a istini za
volju moram reći da duboko sumnjam u vrijednost takve
brzopotezne radiestezije.
Vjerodostojnost i potpunost podataka osobito je značajna
kod rada na zaštiti. Budući da se gotovo uvijek radi o množini
podataka koje nije lako pamtiti, najbolje je takve podatke
ispisati na dobro polariziranom papiru.
Opisat ću jedan slučaj.
Snimala sam teleradiestezijski jedan stan. Imala sam sve
podatke koji su mi bili potrebni, dakle ime i prezime korisnika
stana, mjesto, ulicu, broj i kat. Na snimci sam utvrdila o kojoj
se vrsti zračenja radi izvan stana. U stanu sam odredila i mjesto
zaštite. Provjerila sam je li stan zaštićen kad stavim zaštitu na
određeno mjesto. Sve je bilo u redu. Budući da nisam odmah
imala vremena otići i postaviti zaštitu u stanu, zaštitila sam ga
na snimci na papiru. Kao uvijek, prenijela sam snimku s
velikog papira na manji: sve podatke o stanu, sva otkrivena
zračenja i mjesto zaštite. Tako sam stan teleradiestezijski
privremeno zaštitila. Provjerila sam na maloj snimci (kopiji) je
li stan zaštićen. Bio je. A kako provjeru kopije bezuvjetno
obavljam i na originalnoj snimci na većem papiru, iznenadila
sam se otkrivši da stan na originalnoj snimci nije bio zaštićen.
Usporedila sam obje snimke i učinilo mi se da je sve u redu.
Najednom sam primijetila da na kopiji nema svih podataka o
stanu. Nedostajala je ulica i broj. To je bio razlog da zaštitom
na kopiji nije bio zaštićen stan na originalnoj snimci.
68
Štetna zračenja
M o j a podjela štetnih zračenja obuhvaća:
1. Prirodne izvore zračenja
a) zračenja iz zemlje
b) svemirska zračenja
2. Zračenja iz naše okoline, nastala razvojem
elektrotehničkih uređaja
3. P o v r e m e n a zračenja nepoznatog podrijetla
Štetna zračenja iz zemlje nastaju uslijed podzemnih tokova
vode, nalazišta nafte i plina, ruda ili promjena u zemljinoj kori.
Sva ta zračenja štetno djeluju na ljude ako su im izloženi
u duljem vremenskom razdoblju. Takva zračenja izazivaju
poremećaj polarizacije u organima, što dovodi do zdravstvenih
smetnji. Prema Jurdaninim istraživanjima, takvo je razdoblje
do oboljenja trajalo u njegovo doba oko osam godina. Danas
se oboljenje javlja u mnogo kraćem vremenu, jer smo izloženi
dodatnim zračenjima iz naše okoline, koja pojačavaju štetnost
prirodnih zračenja (slika 5 i 6).
69

35. Štetna zračenja, međutim, ne djeluju na sve ljude jednako.
Sve je u prirodi polarizirano, sve živo i neživo. Svaka strana
našega tijela ima drugačiji polaritet. Isto se tako razlikuju
polariteti muškarca i žene. Ženska je osoba uglavnom polarizi­
rana negativno ( — ), a muška pozitivno ( + ). Zračenja također
imaju svoj polaritet, pa je utvrđeno da postoje minus ( — ), plus
( + ) i neutralna (!) zračenja. Svi ti polariteti imaju veliko
značenje u odnosu na zdravlje. Ako, na primjer, pozitivno ( + )
polarizirana osoba boravi na zračenju iste takve polarizacije,
neće osjećati zdravstvene smetnje, jer se polaritet ćelija organa
podudara s polaritetom zračenja. Isti je slučaj s negativno ( — )
polariziranim osobama na minus (—) zračenju. Naprotiv, ako
osoba jednog polariteta boravi na zračenju suprotnog polarite­
ta, može oboljeti od različitih bolesti: srce, dišni organi,
poremećaj tlaka, bubrezi, mokraćni mjehur, leukemija, rak i si.
Međutim, kako nema pravila bez iznimke, iz iskustva mi
je poznato da su neke osobe oboljele, premda su bile izložene
utjecajima osnovnih štetnih zračenja istoga polariteta. U pravi­
lu, dakle, nisu trebale oboljeti. Proučavajući takve slučajeve,
otkrila sam da su te osobe, uistinu, bile izložene za njih
neopasnom podzemnom zračenju podudarnoga polariteta, ali
su istovremeno stradavale od okolnih štetnih zračenja suprot­
noga polariteta (slika 7).
Kod dugotrajnog izlaganja štetnim zračenjima organizmu
suprotnog polariteta, može doći do poremećaja polariteta obiju
strana tijela ili do unakrsnog poremećaja. Tako može, na
primjer, desna gornja strana tijela imati polaritet plus ( + ), a
donja strana minus ( - ), te istodobno lijeva gornja strana ( - ),
a donja plus (+ ) (slika 8).
Postoje osobe koje su bile izložene štetnom zračenju, a
vrlo su osjetljive na to, pa se može dogoditi da prilikom njihova
ispitivanja visak potpuno miruje, a kod pokušaja utvrđivanja
njihova polariteta visak će nepomično stajati. Kod takvih osoba
treba najprije utvrditi uzrok zbog čega visak stoji. Ili je
organizam prezasićen štetnim nabojem, ili imaju na sebi nešto
što ih blokira. U tom slučaju treba izvršiti pražnjenje, pa
ukoliko visak i nakon toga stoji, treba dobro provjeriti ima li
ta osoba na sebi neki predmet koji je blokira (prsten, lančić.
70
hula-hop čarape i si.). Za vrijeme pražnjenja polaritet će biti
isprva neutralan (!), a postupno će iz neutralnog prelaziti u
stvarni polaritet koji ta osoba inače ima. Takve promjene
polariteta od unakrsnog do nule imala sam za vrijeme svojih
velikih zdravstvenih tegoba.
Svemirska zračenja su sveopća.
Iz svemira smo izloženi stalnim zračenjima koja bi vrlo
nepovoljno utjecala na život na Zemlji da nismo zaštićeni
ozonskim omotačem koji nas štiti od negativnih utjecaja.
Nažalost, danas sve više slušamo o rupama u ozonskom omota­
ču, kroz koje štetna svemirska zračenja dopiru na Zemlju. Sve
češće kod snimanja stanova nailazim na svemirska zračenja
kojih nekada nije bilo.
Ta zračenja nisu uvijek prisutna i štetnost im se mijenja,
što vjerojatno ovisi o atmosferskim prilikama pojedinih pod­
ručja u određeno vrijeme.
Zračenja iz svemira, pod utjecajem zemaljskih štetnih
zračenja, stvaraju nevidljivu mrežu po cijeloj zemaljskoj kugli,
poput meridijana i paralela.
71

36. Do danas su otkrivene i određene tri takve mreže, no
zacijelo ih ima mnogo više. Snimanjem osoba koje su na
mjestima gdje spavaju izložene geopatogenim, tj. zemaljskim
štetnim zračenjima, često nailazim na pravilan razmak linija
koje ne odgovaraju nijednoj danas poznatoj mreži. Razmak tih
linija je uvijek pravilan, što nije slučaj s dosad proučenim
mrežama. Dosada sam otkrila četiri nove mreže i još ih uvijek
ispitujem.
Njemački radiestezist i liječnik dr. Ernest Hartmann otkrio
je godine 1951. mrežu koja pokriva cijelu Zemlju. Mreža je
dobila njegovo ime. Hartmannova mreža prostire se na svaka
2 m od sjevera prema jugu i svaka 2,5 m od istoka prema
zapadu. Linije te mreže teku u razmaku zone širine od 20 cm.
Mjesta gdje se te linije sijeku, nazivaju se Hartmannovim
čvorovima.
Drugu je mrežu otkrio liječnik dr Manfred Curry. Linije
te mreže prostiru se dijagonalno na Hartmannovu mrežu.
Razmak između linija te mreže iznosi 3,5 m smjerom sjeveroza-
pad-jugoistok i sjeveroistok-jugozapad. Zona tih linija iznosi
50 cm. Njihova se sjecišta nazivaju Curryjevim čvorom.
Treća je takozvana Reinhardt-Schneiderova mreža, koja
se samo djelomično poklapa s Curryjevom mrežom.
U našoj literaturi o radiesteziji, u kojoj autori prenose
prikaze tih mreža iz stranih knjiga, uočljiva je različitost tih
prikaza. Ispitujući prikaze naših autora, utvrdila sam da neki
od njih Hartmannovu mrežu prikazuju s razmakom linija od
2,5 m u smjeru sjever-jug, a 2 m u smjeru istok-zapad, umjesto
obratno. Jedino su zone od 20 cm ispravno prikazane. Još je
veća pomutnja s Curryjevom mrežom. Linije Curryjeve mreže
u nekih autora ne sijeku se pod pravim kutom, a neki opet nisu
prikazali da se čvorovi Curryjeve mreže sijeku sa čvorovima
1 lartmannove. Svi se autori slažu jedino u razmaku između
linija (3,5 m) i razmaku zona (50 cm).
Zbog različitosti takvih prikaza, počela sam ispitivati od­
nose tih linija mreža i utvrdila da se linije Curryjeve mreže
sijeku pod pravim kutom u razmaku 3,5 m, s razmakom linija
zone 50 cm. Zaključila sam nadalje da se svaki četvrti čvor
Curryjeve mreže siječe s Hartmannovim čvorom. To me navelo
72
da u svojim daljnjim ispitivanjima ne tražim više geopatogene
linije, nego samo geopatogene čvorove.
Potvrdu ispravnosti tih mojih zaključaka dobila sam dvije
godine kasnije, 2. studenoga 1988, kad je na promociji svoje
knjige »Moć nadmoći - nadmoć moći« Zlatko Pintarić obavije­
stio prisutne da je bio u Njemačkoj na seminaru kod dr
Hartmanna i saznao za najnovije otkriće o odnosu Hartman-
nove i Curryjeve mreže. Taj odnos točno je takav kako sam ga
svojim ispitivanjima utvrdila. Ta me spoznaja potaknula da
temeljito ispitujem mreže na koje nailazim.
U svemirska zračenja ubrajaju se još: elektromagnetsko,
ionizirajuće i radioaktivno zračenje.
Elektromagnetsko zračenje ima veliki utjecaj na živa bića.
To zračenje djeluje na ćelije u organizmu i izaziva promjene
molekularne strukture i polarizacije unutar stanica organizma,
što dovodi do zdravstvenih smetnji u ljudi. Osobito je štetno
djelovanje toga zračenja na stanice u mozgu, jer izaziva
nervozu, psihičke smetnje, vrtoglavicu, promjene u krvnom
tlaku. Osobe osjetljive na tu vrstu zračenja, osjećaju smetnje
na mjestima koja su izložena zračenju. U doba mojih zdravstve­
nih tegoba, kad bih se god približila razvodnoj ploči da izvadim
osigurače, imala sam osjećaj kao da mi se mozak okrenuo u
glavi. Posljedica toga bile su jake vrtoglavice, kojima se unatoč
najpomnijim pretragama nije mogao pronaći uzrok.
Ionizirajuće zračenje izaziva ionizaciju molekula u materi­
jalima, a obuhvaća rentgensko i gama zračenje. Uništavajući
postepeno žive stanice u organizmu, dovodi do njegova teškog
oštećenja. Nekoć se mislilo da liječnički pregled nije temeljito
obavljen, ako pacijent nije bio podvrgnut rentgenskom snima­
nju. Danas se već vodi briga o tome da se ljudi što manje izlažu
takvu zračenju.
Radioaktivno zračenje nastaje prelaženjem jednog ele­
menta u drugi ili neke molekularne vrste u drugu. Prodornost
radioaktivnog zračenja ovisi o njegovoj prirodi i energiji.
Postoje alfa, beta i gama zrake. Pozitivno nabijene čestice alia
73

37. zraka prodiru jedva nekoliko centimetara kroz zrak. Beta
zrake, kao negativne čestice, nisu kadre prodrijeti ni kroz
nekoliko milimetara aluminijskog lima. Najprodornije su gama
zrake koje probijaju betonski sloj od 1 cm, a da pri tome
nimalo ne gube na snazi.
O radioaktivnosti se počelo ozbiljnije govoriti poslije
atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki. Kasnije se
Strah od uništavaj uče moći tog bauka modernog svijeta pojača­
vao učestalim pokusnim nuklearnim eksplozijama i njihovim
zastrašujućim ličinkom, ali je prava panika zahvatila ljude tek
poslije uzastopnih kvarova na nuklearnim elektranama (sjetimo
se samo havarije »Otoka tri milje«), što je svoj vrhunac
dostiglo katastrofom u Černobilju. Javnost je sve više zaintere­
sirana da se što detaljnije upozna s opasnošću od radioaktivnog
zračenja. Moja osjetljivost na hranu koja je bila pod utjecajem
štetnih zračenja osobito se pojačala poslije Černobilja. Primije­
tila sam da mi mnogo toga što unosim u organizam stvara velike
smetnje, što prije Černobilja nije bilo izraženo u tolikoj mjeri.
Zbog toga sam počela svu hranu oslobađati štetnog naboja.
Činim to na taj način da svu hranu i napitke stavljam u suhi dio
dvodjelnog sudopera, a u drugi dio pustim mlaz vode. Ako je
sudoper jednodjelni, onda hranu treba staviti na metalni obrub
sudopera i pustiti vodu, te viskom pratiti kako štetni naboj
polako slabi, sve dok se visak ne zaustavi, što je znak da je
hrana oslobođena štetnog naboja. To dodatno provjeravam i
pomoću kutomjera, pa ukoliko se kretanje viska zadržava u
smjeru 0-180°, znak je da hrana više nije štetna za jelo. Na isti
način postupam i s predmetima koji pokazuju štetnost.
Štetnost zračenja nezaštićenih radioaktivnih gromobrana
takva je da zahtijeva posebno poglavlje, pa će o tome biti
govora na drugome mjestu.
Zračenja iz naše okoline nastaju djelovanjem odašiljača,
radio-stanica. radara, radio-farova, dalekovoda, trafostanica,
radioaktivnih gromobrana, rentgenskih aparata, antena, elek­
tronskih uređaja i si. Sva su ta zračenja više ili manje štetna.
Gotovo da nema danas naseljenoga mjesta gdje nisu
prisutna štetna zračenja ili od podzemnih tokova vode, geopato-
74
genih i svemirskih zračenja ili pak od elektrotehničkih uređaja,
no nije rijedak slučaj da se ponegdje naiđe i na sva ta štetna
zračenja zajedno. Dok su ostala zračenja uglavnom stalnog
intenziteta, kod elektrotehničkih se uređaja intenzitet zračenja
naizmjenično povećava ili smanjuje, što ovisi o tome koliko je
takvih izvora zračenja istovremeno aktivno.
Različiti elektronski aparati koji su danas postali prava
pošast, dospjeli su i u dječje ruke kao školska pomagala ili
razonoda. Ako je dijete u školi, kod kuće, u vrtiću ili igraonici
izloženo utjecaju takvih aparata, to će se štetno odraziti na
njegovo zdravlje. To jednako vrijedi i za odrasle. I onda se
čudimo što su današnja djeca, omladina, uopće ljudi tako
nemogući, nervozni, razdražljivi i zločesti. A kako netko može
i biti uravnotežen, ako po cijele dane sjedi pred nezaštićenim
video i akusličkim aparatima i uređajima, ako se na poslu ili
kod kuće koristi elektronikom, ako je rob svoje amaterske
rađio-stanice ili ako ne skida slušalice »Waikmana« s ušiju, čak
ni kad spava. Neminovno će tu s vremenom doći do teških
poremećaja u vidu, sluhu, živčanom sustavu, psihi. Dodamo li
tome sve moguće kućanske aparate kojima smo okruženi i koji
se danonoćno naizmjenično uključuju i isključuju, onda tu više
ne pomažu nikakve promjene polarizacija utikača, stručno
izrađene bakrene spirale, aluminijske folije i slična pomagala,
jer je nemoguće zračenje tolike količine aparata usmjeriti tako
da nas nigdje u stanu ili na radnome mjestu ne dohvate. Ako
to u najboljem slučaju i uspijemo učiniti u svome prostoru,
nećemo izbjeći zračenja koja do nas dopiru iz susjednih stanova
ili prostorija. Tu je danas jedini spas - potpuna zaštita prostora
u kojem boravimo.
Već nekoliko godina posebnu pažnju posvećujem štetnom
zračenju od elektrotehničkih uređaja. Tu vrstu zračenja držim
najopasnijom, jer su mu danas u civiliziranom svijetu i ljudi i
životinje i raslinje izloženi na milost i nemilost. U tom je
pogledu mogućnost pomoći radiestezije neizmjerno velika, no
unatoč svim činjenicama koristimo se njome neznatno.
Ako su suvremeni tehnički uređaji i izvedeni prema svim
propisima i važećim normama, te njihova ispravnost potvrđena
uporabnom dozvolom, to još uvijek ne znači da takvi uređaji
75

38. nisu štetni po okolinu. Uzmimo, primjerice, tokove podzemnih
voda, Hartmannove ili Curryjeve čvorove. Njih ni jedan jedini
propis ne spominje niti uzima u obzir. A činjenica je da
tehnički uređaji, ma kako propisno bili izvedeni, sami za sebe
ne šire štetne utjecaje, ali kada se nađu na podzemnom toku ili
štetnom čvoru, dakle kada su izloženi drugim utjecajima
štetnoga zračenja, i oni počinju emitirati signale štetnoga
zračenja. Tako je kod postavljanja dalekovoda vrlo značajna
njegova lokacija i smjer kojim se prostire, jer ako prelazi preko
željezničke pruge koja je pod utjecajem uređaja za vezu, to će
područje biti prekriveno signalima štetnoga zračenja. To sam
utvrdila svojim višestrukim provjerama.
Uređaji koji reguliraju promet na raskrsnicama, ako su
tako smješteni da se nalaze pod utjecajem štetnih signala ili
podzemnih tokova vode daju vrlo jake signale štetnih zračenja,
koja nepovoljno djeluju na ljude i tu dolazi do čestih nesreća.
Do velikih opasnosti od štetnih utjecaja elektrotehničkih
uređaja dolazi ponajviše zbog toga što se ona izravno unose u
neposrednu blizinu ljudskih obitavališta. Trafostanice se grade
usred naselja, pa i u samim mamutskim stambenim zgradama
ili u krugu industrijskih objekata. Negdje dostižu veličinu
dvokatnica i trokatnica, poput one u sklopu hotelske novograd­
nje u Zagrebu. Ponegdje ih radi smanjenja buke ili prikrivanja
ograđuju drvećem. Negdje ih opet ugrađuju u kuće. Sve je to
uzalud. Ništa od takvih pokušaja ne može spriječiti štetno
zračenje tih uređaja.
Prekasno se počelo i s planiranjem trasa dalekovoda. Kad
je to dovršeno, na putu kojim su se trebali pružati dalekovodi,
već su niknula naselja. Nije bilo druge, nego stupove daleko­
voda posaditi uza sama naselja ili čak usred njih. Vodozaštitna
područja su također određena u vrijeme kad su već postojala
naselja sa svim neizbježnim popratnim pojavama ili čak indu­
strijska postrojenja.
Zbog svega toga dolazi često do rasprava i žuči j ivin
polemika, što se u pravilu završava na štetu ugroženih poznatim
ultimatumima: »Trafostanica, dalekovod ili mrak!« A sve bi to
bilo nepotrebno kad bi se poklonilo povjerenje radiesteziji,
koja danas već može pružiti potpunu zaštitu od takvih i ostalih
76
štetnih zračenja koja nas svakim danom sve više ugrožavaju.
Zaštita koju sam pronašla potpuno je djelotvorna i moguće ju
je provjeriti.
Da štetno zračenje tehničkih dostignuća nema nepovoljno
djelovanje samo na ljude, neka posluži ovaj primjer. Prije dvije
godine pregledala sam peradarnik s oko 5000 kokoši nesilica.
Peradarnik je građen i održavan prema svim propisima, hrana
i održavanje higijene bilo je uzorno, pa ipak nešto u tom
peradarniku nije bilo u redu. Redovite službene provjere
nalazile su da je sve u najboljem redu, no kokoši su sve slabije
nesle jaja, sve češće su ugibale, postajale su sve tiše, a jaja sve
manja. Nije bilo nikakve zaraze, laboratorijske pretrage nisu
otkrile ništa, a činjenice su sve takve nalaze opovrgavale.
Vlasnici su već bili odlučili napustiti posao u koji su uložili
velika sredstva. Prije te konačne odluke zatražili su moju
pomoć. Već teleradiestezijska snimka peradarnika i stambenog
objekta vlasnika pokazala je da se obje zgrade, osobito peradar­
nik, nalaze u području jakog štetnog zračenja tehničkih sprava,
u ovom slučaju odašiljača i dalekovoda. Bio je to pravi uzrok
lošeg stanja u peradarniku i zdravstvenih smetnji stanara
susjedne zgrade. Zaštitila sam stambeni objekt, a time i
nedaleki peradarnik i nekoliko puta provjerila zaštitu koja je
bila u potpunosti provedena. Nepun sat nakon toga, ukućanima
se učinilo kao da je zrak u prostorijama postao nekako čistiji i
svježiji. A u peradarniku je vladao žagor kokošjega jata kakav
se nije odavno čuo. Nekoliko mjeseci kasnije ukućani više nisu
osjećali nikakve zdravstvene tegobe, a kokoši su izvanredno
uznapredovale i sada nesu maksimalne količine jaja, kojima po
veličini, kvaliteti i čistoći od bilo kakvih štetnih utjecaja
vjerojatno nema premca. To je jedina tako zaštićena farma, a
o vrijednosti takve zaštite najbolje govori plodnost nesilica i
kvaliteta njihovih »proizvoda«. Ovakva se vrsta provjere i
zaštite od štetnih utjecaja može primijeniti na svakoj životinj­
skoj farmi gdje nema napretka u uzgoju.
77