Naslov članka: Tri antiutopije projekt / tema u 1. razredu gimnazije (primjer dobre prakse – odrađeno u 1.a, 1.b i 1.d razredu šk. godine 2020./2021.)

1. Zadatak 1: pažljivo pročitaj oba teksta koja slijede, a onda prema smjernicama napiši sastavak od 350
do 500 riječi.
1. tekst (George Orwell: 1984)
– Jedanaesto izdanje je definitivno izdanje – rekao je. – Dotjerujemo jezik u konačan oblik; oblik koji će
imati kad nitko ne bude govorio ništa drugo osim njega. Kad završimo posao, ljudi kao što si ti morat će ga
potpuno iznova učiti. Ti misliš, po svoj prilici, da je naš glavni posao izmišljanje novih riječi. Ali ni slučajno! Mi
uništavamo riječi: na desetke, na stotine riječi, svakog dana. Ogoljujemo jezik do kosti. (…) Na kraju će cijeli
kompleks pojmova o dobrom i lošem biti obuhvaćen sa samo šest riječi – zapravo, samo jednom. Zar ne
shvaćaš ljepotu te ideje, Winstone? Izvorno je to, razumije se, ideja samog V. B.-a – dodao je kao da se
naknadno sjetio.
Nešto poput blesaste odanosti preletjelo je Winstonovim licem na spomen Velikog Brata. Ali unatoč
tome Syme je smjesta uočio određeni nedostatak oduševljenja.
– Ne znaš ti istinski cijeniti vrijednost novozbora, Winstone – rekao je gotovo tužno. – Čak i kad pišeš, ti
još uvijek misliš na starozbor. Čitao sam neke od onih članaka koje povremeno pišeš u Timesu. Nisu loši, ali to
su prijevodi. U dubini duše ti bi se radije držao starozbora sa svim njegovim nejasnoćama i beskorisnim
nijansama značenja. Ti ne shvaćaš ljepotu uništavanja riječi. Znaš li ti da je novozbor jedini jezik na svijetu u
kojem rječnik biva svake godine sve manji?
Winston je to, razumije se, znao. Osmjehnuo se, nadao se suosjećajno, ne pouzdajući se u sebe da
išta kaže. Syme je odgrizao još komad crnog kruha, neko ga vrijeme žvakao, a onda nastavio.
– Zar ne razumiješ da je cijela svrha novozbora da suzi opseg mišljenja? Na kraju ćemo misaoni zločin
učiniti doslovno nemogućim jer neće više biti riječi kojima bi se izrazio.
2. tekst (članak, izvor: tportal.hr)
Velik broj britanskih tinejdžera u svakodnevnoj komunikaciji koristi oko 800 riječi, što bi u budućnosti
mogao biti problem jer neće biti u stanju obavljati brojne zadatke na svojim radnim mjestima, upozorili
su stručnjaci
Tinejdžeri čiji je vokabular sveden na oko 800 riječi mogli bi se naći u velikim teškoćama jer su nesposobni za
rad.
Njihov sleng nazvan teenspeek sve je siromašniji, a stručnjaci su uvjereni da je jedan od razloga i moderna
komunikacija koja se odvija na Facebooku, MySpaceu, različitim blogovima, forumima, mailovima ili SMS-om.
Jean Gross, savjetnica u britanskoj vladi, upozorava da je potrebna hitna akcija kako bi se pomoglo mladim
Britancima jer će u budućnosti imati velikih problema na svojim radnim mjestima. Lingvisti također upozoravaju
da mladi, iako razumiju puno više riječi, u svakodnevnom govoru koriste uglavnom oko 800 njih.
'Tinejdžeri troše sve više vremena na komunikaciju preko elektroničkih medija i SMS poruka čija su osnovna
načela – što brže i što kraće. Moramo pomoći mladima da shvate razliku između normalnog govora i
komunikacije pomoću tih poruka, jer s rječnikom od 800 riječi imat će ogromnih problema na poslu', smatra
Gross koja ističe da bi mladi u dobi od 16 godina morali imati rječnik od oko 40 tisuća riječi.
(https://www.tportal.hr/lifestyle/clanak/tinejdzeri-u-komunikaciji-koriste-sve-manje-rijeci-20100111)
Smjernice za pisanje sastavka:
 Objasnite po čemu Orwellov roman ulazi u žanr antiutopije.
 Što je Symeov posao i kakav je njegov stav prema poslu koji obavlja?
 Što je novozbor (u originalu: newspeak) i kako se on uklapa u svijet prikazan u romanu?
 Mogu li se polazni tekstovi dovesti u vezu s tvrdnjom filozofa Ludwiga Wittgensteina da su granice
našega jezika granice našega svijeta?
 Čini li vam se osiromašivanje jezika kao problem koji je aktualan i danas? Koji su razlozi tome? Što
vidite kao rješenje?

2. Zadatak 2: pažljivo pročitaj oba teksta koja slijede, a onda prema smjernicama napiši sastavak od 350
do 500 riječi.
1. tekst (George Orwell: 1984)
– Ruke uvis! – divljački je urliknuo jedan glas.
Naočit, snažan dječak od oko devet godina iskočio je iza stola i zaprijetio mu dječjim pištoljem, dok je
njegova manja sestra, oko dvije godine mlađa, oponašala njegovu kretnju držeći u ruci komad drveta. Oboje su
bili odjeveni u plave kratke hlače, sive košulje, s crvenom maramom oko vrata, što je bila odora Mladih uhoda.
Winston je podigao ruke iznad glave, ali s istinskom nelagodom, jer je dječakovo držanje bilo toliko zloćudno,
da sve nije djelovalo sasvim kao igra.
– Ti si izdajnik! – vikao je dječak. – Ti si misaoni zločinac. Ti si eurazijski špijun! Ustrijelit ću te, isparit
ću te, poslat ću te u rudnike soli!
Iznenada su oboje stali skakati oko njega i urlati: „Izdajnik!“ i „Misaoni zločinac!“ – djevojčica je
oponašala svog brata u svakom pokretu. Sve je nekako djelovalo pomalo jezivo, kao nestašna igra mladih
tigrića koji će uskoro uzrasti u krvožedne zvijeri. U dječakovu pogledu vidjela se nekakva okrutnost koja vreba
na svoj trenutak, sasvim očita želja da Winstona udari šakom ili nogom i svijest kako je dovoljno velik i jak da
to i učini. Sreća da nema pravi pištolj, pomislio je Winston. (…)
Okrenuo se na vrijeme da vidi kako gospođa Parsons poteže sina u kuću, dok dječak u džep sprema
praćku. (…) Ali Winstonu je najviše upao u oči izraz bespomoćna straha na posivjelom ženinu licu.(…) S
takvom djecom, pomislio je, ona jadna žena mora da vodi život pun straha.
2. tekst (Darko Milošić, Bojati se djece?)
Na kraju romana, u sjedištu Misaone policije, zloglasnom Ministarstvu ljubavi – zapravo usavršenoj kombinaciji
inkvizicijskih tamnica, konc-logora i gulaga – Winston susreće oca spomenute djece, susjeda Parsonsa. (…)
‟Tko te prijavio?‟ rekao je Winston.
‟Moja kćerkica‟, rekao je Parsons s nekim turobnim ponosom. ‟Prisluškivala je na ključanicu. Čula je što
govorim i odmah sutradan odjurila do patrole. Baš je pametna, za klinku od sedam godina, što veliš? Uopće joj
ništa ne zamjeram. Zapravo se njome ponosim. To pokazuje da sam je odgojio u pravom duhu.“
Vrlo je vjerojatno Orwell znao za priču o Pavelu Trofimoviču Morozovu, trinaestogodišnjem ‟dječaku heroju‟
koji je, kako glasi jedna od verzija tog mita iz bivšeg SSSR-a, stavio interese države ispred svoje obitelji, kako
se i pristoji u jednom kolektivističkom društvu, i prijavio tatu NKVD-u, staljinističkoj Misaonoj policiji. Pavlikovog
oca progutala je noć, a njega su pak zatukli reakcionarni rođaci, što ga je lansiralo u sam vrh popularnosti kao
žrtvu i mučenika novoga svijeta koji neumoljivo nastupa. (…)
Ideologija u koju smo mi danas uronjeni – i čijeg djelovanja na nas uglavnom nismo svjesni, jer svaka prava
ideologija predstavljat će se kao jedini ispravan način percipiranja stvarnosti – također manipulira, i mladima i
starima, i, kao i sve ranije ideologije, nastoji pridobiti mlade na svoju stranu pa ako treba i konfrontirajući ih sa
starijima. OK, moguće da ovo zvuči kao reductio ad absurdum, jer nije isto kad netko koristi mlade u
reklamama, ili ih koristi u svrhu uhođenja ukućana ili, recimo, profesora, ali… možda je – i to je ono
zastrašujuće – razlika tek u tome što će oni koji drže konce u rukama na koncu odlučiti.
Smjernice za pisanje sastavka:
 Objasnite po čemu Orwellov roman ulazi u žanr antiutopije
 Kakav je odnos roditelja i djece (kakav odgoj) prikazan u Orwellovu romanu?
 Jesu li i danas mladi konfrontirani sa starijima (roditeljima, profesorima)? Vidite li to kao normalno
stanje stvari (način na koji svijet napreduje) ili kao problem koji je aktualan i danas? Navedite neki
primjer i izrazite svoje mišljenje i stav.
 U čemu vidite rješenje problema opisanog u polaznim tekstovima?