Esej

1. Tog sam prekrasnog proljetnog jutra krenula na put.
Ljud još spavaju, baš kao i neprocvalo cvijeće. A ja, kao da sam u raju kada
promatram prekrasne šume i livade našeg kraja.
Lijepo je putovati ovim krajem i osjećati miris ovih nizina. Gledam kako ptice
jedna drugoj šapuću i pjevaju vrapci. Sunce sja i grije moje pospano lice. Djeca
veselo skakuću i igraju se uz male potočiće. Srne i ostale divlje životinje kao da mi
govore kako su prelijepe šarene livade na kojima skakuću.
Odjednom se ispred mene stvori prekrasan leptirić. Učinilo mi se da nešto govori.
Njegovo sretno lice bilo mi je dokaz da je veseo i sretan. Šarenilo se cvijeće na
livadama i uz potoke… bilo je prekrasno. Djevojčice su trčkarale livadom i igrale se
sa svojim majkama.
Tako je o našem kraju jednom prilikom napisala naša učenica Sanja Jukić. Krajolik je
česta tema naših pismenih radova. Zašto? Vjerojatno zbog bogatstva koje pruža, kako u
duhovnom, tako i u materijalnom smislu.
Velika Pisanica smjestila se na južnim obroncima Bilogore, nalazi se između čak trinaest
naselja. Narodna legenda kaže da je Velika Pisanica dobila ime prema uskršnjoj pisanici,
zato što je šarena kao uskršnja pisanica, što radi raznolikosti pejzaža, što radi nacionalnog
sastava. Stanovnici vole reći da je njihovo selo «dugačko od lončara do kantara» , sve u
jednoj blago vijugavoj ulici.
Velika Pisanica je najdulje selo u Republici Hrvatskoj, dugo čak 13 kilometara.
Na ovom prostoru prema vjerskom sastavu većina je rimokatolika, a župa Srca Isusova
ove godine obilježava stotu obljetnicu postojanja. Župa je osnovna 1909. godine.
Povijest Velike Pisanice je duga, ali nedovoljno istražena. Najviše se o našem selu može
doznati iz zapisa crkvenih knjiga i priča naših djedova i baka. Početak nastanka sela seže u
doba prodora Turaka u Hrvatsku. Prvi doseljenici na ovaj prostor došli su iz Like i Krbave,
stizali su bježeći pred Turcima. Manji dio pridošlog stanovništva bili su katolici, a većina
pravoslavni Vlasi koji su ovamo dolazili s Turcima. Doseljeni pravoslavci oko 1750. godine
grade crkvu Sv. Lazara, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila teško oštećena. Ta
Crkva je obnovljena te se u njoj održavaju liturgijska slavlja.
Hrvati na ove prostore doseljavaju krajem 18. i početkom 19. stoljeća kada postaju većina.
Već 1879. godine doseljavaju prve mađarske obitelji ( Nemeth, Toth ). Potomci tih obitelji i
danas žive na ovim prostorima. Tih je godina doseljeno šezdesetak mađarskih obitelji
rimokatoličke vjeroispovijesti i dvanaest obitelji reformatora ( kalvina ) koji su 1906. godine
izgradili kalvinsku crkvu. Zatim je doseljeno četrdeset i pet obitelji Nijemaca, od koji je
danas ostalo na ovim prostorima svega nekoliko obitelji. Malo je sela u kojima kršćanstvo
živi u tri oblika i u kojima su izgrađene tri prekrasne crkve. Pravoslavna crkva je najstarija.
To je parohijalna crkva Sv. Lazara. Smještena je lijevo od ceste na križanju prema selima
Bačkovici i Polumu. Kalvinska crkva se nalazi desno uz cestu na početku sela. To je
građevina iz 1906. godine. Današnja rimokatolička crkava je sagrađena na posjedu koji je
Duhovni stol u Zagrebu kupio od Križevačke biskupije. Katolici iz Velike Pisanice srušili su
kupljenu kapelicu i počeli graditi svoju crkvu i župni stan. Gradnja je započela 1906., a

2. završila 1909. godine. Završetkom gradnje osnovana je župa sa sjedištem u Velikoj Pisanici,
a crkva Srca Isusova proglašena je župnom crkvom. U katoličkoj crkvi nalazi se glavni i tri
sporedna oltara. Izrađeni su u drvetu kao i ostali inventar u crkvi. Crkvu je oslikao 1915.
godine Ivan Drusany. Prvi župnik nakon osnutka župe je bio Mihovil Kedmenec. Uz velike
poteškoće uspio je vrlo dobro organizirati ovu višenacionalnu župu.
O našim trima crkvama ovih su dana mnogo saznali učenici 7.-og razreda koji su ih posjetili
u sklopu projekta školskog kurikuluma, saznali mnogo važnih podataka te pripremili
prezentacije i plakate.
Crkveni je zbor uspješno radio nakon rata, a kada je bilo župljana koji su svirali orgulje
zbor je bio vokalno-instrumentalni. Nakon što je nestalo orguljaša djevojke i žene su pjevale
same za vrijeme mise. Za vrijeme župnika Matije Dukića osnovan je đački zbor koji je
nekoliko puta nastupao u župi, a gostovao je u župnoj crkvi u Lipovljanima, Velikom
Trojstvu i Bjelovaru.
Uz potporu sadašnjeg župnika Mladena Benka zbor vodi profesorica glazbe Iva Žaja.
Zbor je snimio CD pod nazivom «Prosvijetli nas», u pripremi je i novi CD. Takav jedan zbor
mnogo znači koliko za crkvu, toliko i za samo selo, jer misna slavlja čine veselijima i
živahnijima, a svojim nastupima promiču svoj kraj. I učenici naše škole aktivno sudjeluju u
crkvenom zboru.
U Velikoj Pisanici postoji kulturno umjetnička udruga «Sloga», udruga je obnovila rad
Ogranka «Seljačke Sloge». Udruga radi u više sekcija, a najuspješnije su članice izvorne
pjevačke skupine, koje su nastupile na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim susretima
folklora u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Najviše su puta u inozemstvu gostovale u
Slovačkoj. S ponosom možemo reći ga je pjevački zbor Kulturne umjetničke udruge «Sloga»
predstavljao Bjelovarsko-bilogorsku županiju na Vinkovačkim jesenima. U razgovoru sa
članicama pjevačke skupine saznao sam da ih ta obveza sastajanja čini sretnima. Naime,
neizmjerno su sretne jer mogu nastaviti s radom gdje su stali njihovi preci. Ulažu mnogo
snage, volje, kreativnosti i mašte kako bi postigle što bolje uspjehe. Nadaju se da će njihove
kćeri i unuke nastaviti s radom, baš kako su i one. To se posebno vidi u želji za pokretanjem
mladih tamburaša i folkloraša koji su ovih dana počeli s učenjem plesova i glazbe
bilogorskoga kraja u OŠ Velika Pisanica.
Frank Kern je bio iseljenik u SAD,a on je podrijetlom iz Velike Pisanice. Kada je bio
stariji, vratio se te je dao sagraditi školu u Velikoj Pisanici uz pomoć sumještana,Općine
Bjelovar i Mjesne zajednice. Tu školu danas pohađaju svi učenici od prvog do osmog
razreda, a u čast njemu osnovan je Fond Frenk Kern za odlične učenike iz kojeg se na kraju
svake školske godine kupuju knjige odličnim učenicima. Osnovna škola Velika Pisanica ima
264 učenika koji polaze nastavu u Matičnoj i u četiri Područne škole: Bedeniku, Babincu,
Lasovcu i Ribnjačkoj.
Edo Murtić rođen je u Velikoj Pisanici, bio je jedan od nekoliko hrvatskih slikara koji su
stekli svjetsko priznanje i čija se djela nalaze u zbirkama renomiranih muzeja i galerija u
svijetu. Nazvan je hrvatskim Picassom, prozvan je «slikarom vulkanske snage i geste». Živio
je i radio u Americi, Kanadi, Zagrebu i Vrsaru.
Branko Kreštan je hrvatski pjesnik, rođen u Velikoj Pisanici. Gotovo u svakoj pjesmi i
stihu Kreštan snažno ističe svoju emotivnu povezanost sa zavičajnim krajolikom, dakle,
Bilogorom i svojom trinaestkilometarskom Pisanicom. U svom se stvaralaštvu neprestano
zahvaljuje rodnoj Velikoj Pisanici.

3. Selendro (tako te zvaše),
pisanico šarena,
trinaest je tvoj i moj broj,
i zato ti kažem – hvala!
U Pisanici djelovalo je od 1951.-1989. mađarsko prosvjetno društvo Klas. Postojala je i
knjižnica i čitaonica na mađarskom jeziku.
Ivan Košutić, poznati pisanički umjetnik, bavi se izradom skulptura iz drveta i slikanjem,a
njegova supruga Valerija Košutić nastavlja tradiciju vezenja, koja se prenosi na generacije uz
korištenje jedinstvenih uzoraka i shema. Na svom posjedu uredili su prostorije vlastitim
rukama i maštom, te taj prostor odiše prošlošću, ali i umjetnošću. U zbirci njihovog malog
etno muzeja nalaze se brojni predmeti iz prošlosti, a isto tako izloženi su radovi njihovih
ruku. Takvo je nešto veliko bogatstvo za jednu općinu. 2006. godine organizirali su prvu
kiparsko-likovnu koloniju pod nazivom «Pisanička». Na toj koloniji sudjelovalo je 20 kipara
i slikara. Djela su postavljena na izložbi na otvorenom, a mnoga su i donirana. U razgovoru s
našim umjetnicima saznajem da su ponosni sami na sebe zato što su oni baš ti koji su
pokrenuli takvu važnu djelatnost za svoj kraj. Nadaju se da će svake godine moći organizirati
koloniju umjetnika te da će uspjeti u nakani da se daleko čuje za Veliku Pisanicu.
U Velikoj Pisanici postoji ekološka proizvodnja. Ekološka proizvodnja je jedinstven način
održivog gospodarenja u poljoprivredi koji obuhvaća uzgoj biljaka i životinja, proizvodnju
hrane, a uključuje sve ekološki. Najveći eko proizvođači u Veliko Pisanicu su Terezija
Nakani i Kata Milović. Teško je opisati ljubav, volju, maštu, umijeće koje Terezija Nakani
ulaže u proizvodnju svoje eko proizvoda, ona razvija svoj eko vrt, te radi ekološke
prerađevine od ekološki uzgojenog voća i povrća. Površina njenog vrta je 0,5457 ha uzgaja
desetke vrsta povrća, voća, tikvi i začinskog bilja.
Poljoprivredno gospodarstvo Kate Milović nalazi se isto tako u Velikoj Pisanici. Eko
proizvodnjom bavi se već pet godina. Obitelj Milović uzgaja svoje proizvode na površini oko
dva hektara. Osim korjenastog povrća, kupusa, mahunarki i krumpira, gospodarstvo
proizvodi i različite tikve i još mnogo drugog povrća. U razgovoru s dvjema najvećim obitelji
eko proizvođača doznajem da jako vole svoj posao jer su ga sami sebi odabrali. Nadaju se da
će dobiti nekakvu pomoć od općine ili grada. Problem im je i s prezentacijom proizvoda te
putuju na mnoge izložbe po Lijepoj Našoj promovirajući zdravu eko proizvodnju svoga
kraja. I stanovnici i proizvođači se nadaju da će se povećati broj obitelji koje će se baviti eko
proizvodnjom te će možda dobiti ponudu da posluju s nekom tvrtkom kako bi im proizvodili
voće, povrće i sve ostale svoje proizvode. Postoji još nekoliko obitelji koje se bave eko
proizvodnjom, a to su obitelj Kosanović i Budrovčan. Oni se bave proizvodnjom meda, voća,
povrća, smokvi; oni su mali proizvođači. Ovi manji uzgajivači se nadaju da će proširiti svoja
gospodarstva i da će postati što uspješniji. Tako oni zamišljaju svoju budućnost.
Poljoprivredna zadruga Velika Pisanica osnovana je 1945. godine. Jedna je od najstarijih u
Hrvatskoj. Zadruga je jedan od glavnih pokretača gospodarstva našeg kraj. Sudjeluje u
proizvodnji, skladištenju, sušenju i otkupu žitarica i poljoprivrednih proizvoda.
Pisanička šumarija osnovana je 1954. godine, a danas posluje jako dobro, kao tek nakon
osnutka. Šezdesetak djelatnika Šumarije vrijedno brinu o zaštiti šume i uređenju radnog
prostora svoje šumarije.
U Velikoj Pisanici postoji turistička ruta pod nazivom «Pisanička zelena eko-etno staza»,
prvotno je bila namijenjena kao konjička staza, a s vremenom se pretvorila u biciklističku,

4. pješačku i rekreativnu stazu. Staza obuhvaća cijelu općinu; počinje u rekreacijskom centru
«Kukavica», a završava na poljoprivrednom gospodarstvu obitelji Vlajinića , na «Malom
brijegu» u Ribnjačkoj.
Sportsko rekreacijski centar Kukavica kompleks je s mnoštvom sadržaja. Tu se nalaze
dvorane za sastanke, seminare i društveno-zabavne aktivnosti. U sastavu Kukavice nalazi se
sportsko-rekreacijski tereni za nogomet, košarku i rukomet, atletska staza, teren za odbojku
na pijesku. Sam smještaja objekta, šuma, čist zrak, pogodan je za ugodno i korisno korištenje
svih ponuđenih sadržaja.
Lovačka kuća «Babinac» nudi ekskluzivni smještaj uz bogatu gastronomsku ponudu i
jedinstven okoliš. Kuća je smještena u šumi, daleko od gužve i vreve svakodnevnog života, u
blizini kuće se nalazi lovište za ljubitelje lova .Lovačka je kuća sagrađena 2004. godine i
smatra se jednim od najljepših ugostiteljskih objekata za pružanje usluga u lovnom turizmu.
Lovačka kuća sadrži osam luksuzno opremljenih soba (interijer svake uređen je različitim
drvom), šest kućica za lovačke pse, hladnjače za skladištenje mesa, stručne lovne vodiče i
organizaciju lova na krupnu divljač. Osim domaćih lovaca, najviše je dolazilo lovaca iz
Italije i Mađarske. Lovačka kuća nudi i organizaciju poslovnih privatnih skupova kao što su:
seminari, sastanci, domjenci, prezentacije i različite zabavne sadržaje.
Za ljubitelje ribolova svakako preporučujemo da posjetite ribnjak IV na površini od 2 ha u
Velikoj Pisanici i dva ribnjaka športsko-rekreativnog društva «Amur» na površini 4 ha,
također u Velikoj Pisanici. .
Pisaničani se nadaju kako će se u našem kraju razviti seoski turizam jer je naš kraj bogat
onime što bi mogli ponuditi turistima. Naš je kraj najljepši u proljeće jer se tada budi
priroda, a kada se budi priroda, bude se i ljudi te kreću u nove pobjede. Nadam se da će se
naš kraj razviti u jedno seosko turističko središte jer mi imamo dosta toga što turisti traže,
povoljnu klimu, lijepe velike zelene površine, bogate šume, za koje su uspješno brinu radnici
naše šumarije i ne dopuštaju da naša šuma postane pusta i ružna, svake godine sade mlado
drveće, a ono staro sijeku i koriste kao sirovinu i kao izvor topline.
I na kraju vratimo se literarnom radu naše Sanje s početka priče…
Šume su pune žutog lišća, pokoja ptičica uzletje s grana visoko u nebo. Šumska bara
prekrivena lopočima po kojima žabe veselo skaču i lagano krekeću. Seljaci rade teške
poslove na poljima. Djevojčice i dječaci trče po dvorištima. Stariji ljudi sjede i
odmaraju u hladovini zelenog hrasta.
Tu već ima jako teških, ali i lijepih trenutaka. Ovaj krajolik čini nas sve
sretnijima i zadovoljnim. Ako ikad odem, ako me ikad život odvede iz Pisanice, u
svom ću srcu uvijek osjećati mirise Bilogore.
Esej napisao učenik 8.b razreda OŠ Velika Pisanica
Mirko Pavić