Revizija

UVOD U REVIZIJU
Revizija potječe od latinske riječi revidere što znači ponovno vidjeti, naknadni pregled i
preispitivanje poslovnih procesa i stanja. U engleskom se koristi riječ audit, lat. audire = čuti,
tj. slušati. Originalno značenje riječi auditor (revizor) u engleskom jeziku je „onaj tko sluša“ i
iz toga je izveden pojam audit (revizije)
Revizija igra važnu ulogu pružajući objektivne i nezavisne izvještaje o pozdanosti
informacija.
Ona zalazi u ekonomske poslovne događaje i povećava pouzdanost i vjerodostojnost
finansijskih izvještaja (FI).
Osnovna funkcija revizije
Je da korisnicima FI pruži razumno uvjerenje da u revidiranim FI nema značajnih pogrešaka i
propusta
Potražnja za revizijom
Pojavila se iz ekonomskog odnosa koji postoji unutar određenih organizacija kao i između tih
organizacija i svih onih koji imaju određen interes u njima.
Nastanak modernog računovodstva i revizije vezan je za industrijsku revoluciju i nastanak
velikih trgovačkih društava uz što su vezane i narasle potrebe za prikupljanjem kapitala
potrebnog za finansiranje ekspanzije. Rast modernog trgovačkog društva doveo je do pojave
dioničara i dolazi do odvajanja funkcije vlasništva od funkcije upravljanja koju počinju
obavljati profesionalni menadžeri.
Dakle, menadžeri su dioničarima služili kao agenti i upravljajući imovinom društva obavljali
su posao za račun dioničara.
U odnosu menadžer – vlasnik računovodstvo i revizija igraju značajnu ulogu.
Prirodno je da zastupnički odnos koji postoji između vlasnika (osobe koja nije prisutna u
preduzeću) i menadžera dovodi do sukoba interesa što je rezultat informacijskog nesklada.
Informacijski nesklad podrazumijeva da menadžer openito ima više informacija o
«istinskom» finanaijskom položaju i rezultatima poslovanja nego što to ima vlasnik koji nije
prisutan u preduzeću.
Također, menadžer može manipulisati izvještajima zbog toga se mogu menadžer i vlasnik
(dioničari) složiti da menadžer periodično izvještava vlasnike kako raspolaže njihovom
imovinom.
SLIKA 1-1
Dodatni dokaz potrebe za revizijom pruža i činjenica da mnoga preduzeća (ona koja ne
kotiraju na berzi) i općine također ugovaraju revizijske usluge tj. da na slobodnom tržištu
postoji potreba za revizijskim uslugama.
Revizorske usluge su tražene i zbog toga što revizija igra dragocijenu uglogu u praćenju
ugovornih odnosa koji postoje između preduzeća i njegovih dioničara, menadžera,
zaposlenika i zajmodavaca.
Def:
REVIZIJA je sistemski postupak ovjektivnog prikupljanja i procjene dokaza, vezanih uz
izjave o privrednim aktivnostima i događajima, radi utvrđivanja stepena podudarnosti između
tih izjava i utvrđenih kriterija, kao i predoćavanje rezultata zainteresiranim korisnicima.
www.meshan.cjb.net 1
1

Objašnjenja definicije:
Sistemski potupak – upućuje na to da treba dobro isplanirati pristup pri obavljanju revizije.
Objektivno prikupljanje i procjena dokaza – revizor mora objektivno tražiti i procijeniti
značajnost i valjanost dokaza
Dokazi – moraju biti povezani sa izjavama o privrednim aktivnostima i događajima i revizor
uspoređuje prikupljene dokaze s tim izjavama kako bi procijenio stepen podudarnsti između
izjava i utvrđenih kriterija
Prijenos rezultata do zainteresiranih korisnika – odnosi se na vrstu izvještaja kojeg revizor
pruža budućim korisnicima i on ovisi o vrsti i svrsi revizije.
Zainteresirani korisnici FI su: dioničari, zajmodavci, zaposleni, državne agencije, berze, itd.
Revizorska struka je nastala uglavnom iz potrebe za revizijom FI i ova revizija predstavlja
glavne usluge revizorskih kompanija.
Ostale usluge koje pružaju revizori
- finansijske informacije usmjerene na budućnost
- periodične finansijske izvještaje
- opis i učinkovitost sistema interne kontrole
- podudarnost sa zakonskim obavezama ili obavezama po garancijama
SLIKA 1-2
TABLICA 1-1 odnosi između funkcije osiguranja kvalitete informacija, provjere informacija
i revizije
Funkcija Definicija funkcije
Osiguranje
kvalitete
informacija
Sadrži revizorske usluge davanja nezavisne stručne ocjene donosiocima
odluka u svrhu poboljšavanja kvalitete informacija ili njihovog okvira.
Provjera
informacija
Sadrži objavljivanje pismenog zaključka o izjavama druge strane
Revizija
finansijskih
izvještaja
Sadrži objavljivanje pismenog izvještaja o ispitivanju finansijskih
izvještaja
VRSTE REVIZIJA
1. Revizija finansijskih izvještaja
- svrha ove revizije jesu li sveukupni finansijski izvještaji objavljeni u skladu s određenim
kriterijima
- ova vrsta revizije obično se primjenjuje na temeljne finansijske izvještaje
- kao kriterij za ovu reviziju općenito se uzimaju u obzir općeprihvaćena rač.načela (GAAP)
2. Revizija podudarnosti
- svrha je utvrditi razinu usklađenosti s određenim pravilima, politikama, zakonima,
ugovorima ili
državnim propisima
- preduzeće može angažirati revizore kako bi utvrdili poštuju li pojedine organizacijske
jedinice unutar
preduzeća interna pravila i politike preduzeća
- ova pravila i politike služe kao kriteriji za utvrđivanje podudarnosti

3. Revizija poslovanja (revizija izvedbe ili revizija uprave)
- misli se na sistemski uvid u cjelokupne aktivnosti ili samo u dio aktivnost preduzeća s
aspekta
učinkovitosti korištenja resursa.
- svrha je procijeniti poslovanje te utvrditi područja koja se trebaju poboljšati i dati određene
preporuke.
- ova vrsta revizije je najteža jer je ponekad teško utvrditi objektivne i mjerljive kriterije u
odnosu na rezultat procjene.
VRSTE REVIZORA (bitno obilježje svakog od njih jest nezavisnost revizora od komitenta)
1. KOMERCIJALNI revizor (neovizsni, vanjski ili ovlašteni)
- ovaj revizor nije zaposlen u preduzeću u kojem obavlja reviziju
- uglavnom obavlja reviziju finansijskih izvještaja ali može obavljati reviziju podudarnosti i
poslovanja
- može djelovati kao trgovac pojedinac ili kao član revizorskog društva
- vanjski revizori paze na objektivnost i neovisnost u odnosu na svoje komitente prilikom
provedbe revizije ili provjere informacija
- izdavanje potvrde o položenom revizorskom ispitu uređuje država preko zakona
2. INTERNI revizor
- ovaj revizor je zaposlen u preduzeću u kojem obavlja reviziju
- velika preduzeća mogu imati veliki broj internih revizora, a njihov rukovoditelj je obično na
višoj razini organizacijske strukture.
- mnogi interni revizori imaju ujedno i potvrdu o položenom ispitu za ovlaštenog revizora
- oni također moraju biti objektivni i neovisni
- ovi prvenstveno obavljaju reviziju podudarnosti i reviziju poslovanja, oni također mogu
pomagati vanjskim revizorima pri obavljanju revizije godišnjih FI.
3. DRŽAVNI revizor
- zapošljavaju državne i mjesne agencije npr.Ured za državno računovodstvo i Porezna
uprava.
- oni obavljaju tipične revizije podudarnosti
Revizija prijevara iil forenzička revizija – obavljaju je rezivori u okviru ostalih usluga i ona
se uglavnom odnosi na sprečavanje i otkrivanje prijevara.
Revizorsko društvo
Revizorska djelatnost može biti organizirana kao trgovac pojedinac ili kao ortaštvo s
ograničenom ili neograničenom odgovornošću ili kao trgovačko društvo.
Lokalna revizija – može biti organizirana kao trgovac pojedinac, društvo sa neograničenom
odgovornošću ili trgovačko društvo
Regionalna, nacionalna i međunarodna revizija – društvo sa neograničenom ili
ograničenom odg.
Uglavnom se revizijska djelatnost kad god je to moguće organizira kao trgovačko društvo.
Revizije obično obavljaju timovi revizora. U tom timu obično se nalaze: ortak (partner),
menadžer, stariji saradnik, glavni revizor i revizor.
Stariji saradnik ili glavni revizor sudjeluje u planiranju, obavljanju i nadzoru revizije. On
također ispituje rad ostalih revizora.
Menadžer i ortak (partner) imaju različite administrativne odgovornosti vezane za reviziju kao
što su podjela dužnosti i slanje faktura komitentu.

Krajnju ovlast i odgovornost donošenja odluke oko računovodstva i revizije uključujući i
izdavanje revizorskog mišljenja ima ortak.
TABLICA 1-2 Dužnosti članova revizijskog tima
Član tima Dužnosti
Partner (ortak)
- ugovoriti sa komitentom opseg pružanja usluga
- osigurati odgovarajuće planiranje revizije
- osigurati da revizijski tim ima potrebno znanje i iskustvo
- nadzirati revizijski tim i vršiti uvid u njegovu radnu
dokumentaciju
- potpisati revizorski izvještaj
Menadžer
- osigurati odgovarajuće planiranje revizije kao i podjelu dužnosti
- nadzirati pripremne radnje i odobriti plan revizije
- ispitivati radnu dokumentaciju, finansijske izvještaje i rev.
izvještaj
Stariji saradnik
- pomagati pri izradi plana revizije
Glavni revizor
- pripremiti proračune
- dodijeliti zadatke članovima u time te usmjeravati svakodnevne
aktivnosti
- nadzirati i ispitivati rad pojedinačnih članova u timu
Revizor
- obaviti dodijeljene zadatke
- pripremiti odgovarajuću i valjanu radnu dokumentaciju
- obavijestiti starijeg suradnika o nastalim problemima vezanim
za reviziju ili računovodstvo
VRSTE REVIZORSKIH USLUGA
1. POREZNE – revizorska društva imaju porezne odjele koji pomažu komitentima prilikom
pripremanja i ispunjavanja poreznih prijava te komitente obavještavaju o novostima u vezi
poreza.
2. SAVJETODAVNE – radi se o konsultantskim aktivnostima koje uključuju davanje savjeta
i pomaganju u svim organizacijskim, kadrovskim ili finansijskim pitanjima.
3. RAČUNOVODSTVENE USLUGE I USLUGE UVIDA U FINANSIJSKE
IZVJEŠTAJE
u ove usluge spadaju: obračun plata, sastavljanje finansijskih izvještaja. Također vrši se
kompilacija ili uvid dokumenata firmi komitenta koji koritaju na berzi.
KOMPILACIJA – se odnosi na finansijske informacije koje predočava uprava, a revizor u
svom izještaju o kompilaciji na pruža nikakvo uvjerenje u svei sa kompiliranim finansijskim
izvještajima
UVID – druša ograničeno uvjerenje u vezi sa time da finansijske izvještaje ne treba značajno
mijenjati radi njihovog usklađivanja s utvrđenim kriterijima.
ORGANIZACIJE KOJE UTIČU NA REVIZIJU FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA
Postoji čitav niz organizacija koje imaju utjecaja na poslovanje nezavisnih revizora.
1. Američki institut ovlaštenih javnih računovođa (AICPA)
Institut obavlja niz funkcija koje imaju neposredne veze s aktivnostima revizora. Najvažnija
od tih funkcija je donošenje pravila i standarda kao smjernica za revizorsku struku i povezane
usluge.

Pravila i standardi su:
a) Interni propisi – obuhvatau pravila i propise koji se odnose na djelovanje Instituta.
Pitanja vezana za sticanje, zadržavanje i prestanak članstva, organizaciju i
upravljanje finansijama.
b) Kodeks o prefesionalnom ponašanju – daje smjernice u pogledu profesionalnih
odgovornosti. Kodeks propisuje «pravila ponašanja» članova društva.
c) Revizijski stanardi – Odbor za revizijske standarde odgovoran je za razvijanje
opšteprihvaćenih revizijskih standarda te izražavanje mišljenja o pitanjima vezanim za
reviziju.
d) Standardi o kompilaciji i uvidu u FI – Odbor Američkog instituta ovlaštenih javnih
računovođa za računovodstvene usluge i usluge uvida u finansijske
izvještaje odgovoran je za donošenje propisa koji se odnose na kopilaciju i uvid.
e) Standardi provjere informacija – Institut je ovlastio Odbor za revizijske standarde da
izdaju Izvještaje o standardima provjere informacija. Ovi standardi
trenutno pokrivaju usluge kao što su ipitivanje finansijskih
prognoza ili izvještavanje o internoj kontroli FI u preduzeću uz
utvrđivanje razine usklađenost o odnosu na mjerljive kriterije.
f) Standardi kotrole kvalitete – Revizorska društva trebaju održavati sistem kontrole kvalitete
koji osigurava usklađenost poslovanja sa standardima profesije.
g) Standardi za savjetodavne i porezne usluge – ovim standardima naglašavaju se
odgovornosti onoga ko je angažovan oko poreznih pitanja
2. Odbor javnog nadzora (POB)
je samostalno tijelo koje prati i izvjštava u sistemu propisa Američkog instituta ovlaštenih
javnih računovođa te na temelju svojih nadzornih aktivnosti predlaže poboljšanja u slučaju
kad se ukaže prilika za poboljšanje takvog sistema.
Dvije su osnovne funkcije javnog odbora i to:
1. nadziranje aktivnosti AICPA kod izvjođenja superrevizije
2. nadziranje Odbora za kontrolu kvalitete koji ispituje navodne propuste u reviziji
3. Odbor za standarde finansijskog računovodstva (FASB)
FASB je tijelo koje se finansira iz privatnih izvora, a zadatak mu je razvijanje standarda za
finanasijsko računovodstvo i izvještavanje
4. Odbor za računovodstvene standarde državnih tijela (GASB)
je formiran 1984.godine sa zadatkom da proučava problematiku izvještavanja regionalnih i
mjesnih državnih tijela.
5. Komisija za vrijednosne papire (SEC)
je državna agencija koja provodi Zakon o vrijednosnim papirima iz 1933.godine i Zakon o
vrijendnosnim papirima iz 1934.godine

OPĆEPRIHVAĆENI REVIZIJSKI STANDARDI (GAAS)
Revizijski standardi su mjerilo kvalitete rada revizora.Standardi obuhvataju 3 skupine i to:
I opći standardi – odnose se na kvalificiranost revizora kao i na kvalitetu njegova rada.
1. Reviziju treba obaviti osoba ili osobe koje posjeduju odgovarajuću tehničko obučenost i
imaju stručnost revizora.
- da kao revizor posjeduje odgovarajuću tehničku obučenost i profesionalnost, a stiče je
formalnim obrazovanjem, programimam kontinuiranog usavršavanja te kroz iskustvo i uvijek
se moraju usavrštavati.
2. U svim pitanjima vezanim uz angažman revizor ili revizori, s aspekta intelektualnog
stava, trebaju zadržati nezavisnost
- da stalno održava nezavisnost i nije revizoru dopušteno uspostavljanje takvih odnosa koji
mogu ugroziti njegovu objektivnost. Također se od revizora traži da uoči razliku izmeđđu
stvarne i formalne nezavisnosti.
3. Prilikom obavljanja revizije i pripremanja revizorskog izvještaja potrebno je udovoljiti
zahtijevu postupanja s družnom profesionalnom pažnjom
- članovi revizijskog tima obavezni su da prate standarde provedbe i standarde izvjštavanja.
II standardi provedbe – odnose se na stvarnu provedbu revizije odnosno služe kao
koncepcijski okvir za revizijski postupak.
1. Posao treba primjereno isplanirati, a rad pomoćnika, ako ih ima, treba nadzirati
- Ispravno planiranje može osigurati djelotvnorniju reviziju koja će lakše otkriti značajne
pogreške u razumnom roku. Standard zahtijeva da nad pomoćnicima koji sudjeluju u reviziji
postoji odgovarajući nadzor.
2. Odgovarajuće poznavanje interne kontrole bitno je kao osnovica za planiranje revizije te
za utvrđivanje osobine, vremena i opsega testova koje treba provesti
- INTERNA KONTROLA je postupak kojeg provodi uprava nekog preduzeća, rukovoditelji
i ostali djelatnici, a koji treba osigurati postizanje sljedećih ciljeva:
- pouzdanost finansijskog izvještavanja
- usklađenost sa mjerodavnim zakonima i propisima
- učinkovitost poslovanja
Stepen do kojeg se nezavisni revizor oslanja na internu kontrolu komitenta neposredno uječe
na osobinu, vrijeme provođenja i opseg postupaka i poslova koje treba obaviti.
3. Detaljnim ispitivanjem, promatranjem te upitom i konfirmacijom potrebno je pribaviti
dovoljno kompetentnih dokaza kako bi se na taj način osigurala razmna osnova za
formiranje mišljenja o finansijskim izvjštajima.
- največi dio posla revizora obuhvata sakupljanje i vrednovanje dokaza koji će poduprijeti
izjave uprave u finansijskim izvještajima. Prilikom sakupljanja dokaza revizor koristi razne
revizijske postupke.
III standardi izvjštavanja – uključuju četiri standarda kojima se od revizora zahtijeva da prije
podnošenja izvještaja o provedenoj reviziji razmotri svako od sljedećih pitanja:
a) jesu li FI objavljenu u skladu sa GAAP
b) primjenjuju li se načela dosljedno
c) jesu li objavljene sve potrebne informacije i
d) koji stepen odgovornosti revizor preuzima i koje su karakteristike njegovog posla.

1. U izvještaju se navodi jesu li finansijskih izvještaji objavljeni u skladu sa GAAP-om
2. Izvještaj upućuje na okolnosti u kojima se takva načela nisu dosljedno primjenjivala u
tekućem razdoblju u odnosu na prethnodno razdoblje
3. Obavljivanje informacija u FI smatra se razumno ispravnim, osim ako drukčije nije
navedeno u izvještaju
4. Izvještaj sadrži ili izraženo mišljenje u pogledu finansijskih izvještaja u cjelini ili izvjavu
da mišljenje nije moguće dati. Kad nije moguće izraziti opće mišljenje, treba navesti razloge
za takvu nemogućnost. U svim slučajevima u kojima se ime revizora povezuje sa FI
revizorov izvještaj treba jasno upućivati na karakter ispitivanja, ako ono postoji, kao i na
stepen preuzete odgovornosti.

2
PREGLED REVIZIJE FINANSIJSKIH
IZVJEŠTAJA
OPĆEPRIHVAĆENA RAČUNOVODSTVENA NAČELA KAO KRITERIJI
REVIZIJE
Potražnja za revizijom nastala je iz potencijalnog sukoba interesa između vlasnika
(dioničara) i uprave. U ugovoru između navedenih stranaka obično se zahtijeva da uprava
objavljuje niz finansijskih izvještaja kako bi se prikazali financijski položaj i rezultati
poslovanja. Za odgovarajuću procjenu finansijskih izvještaja stranke moraju utvrditi
zajedničke kriterije.
Općeprihvaćena računovodstvena načela postala su vremenom primarni kriterij prema
kojemu se izrađuju financijski izvještaji. Korištenje računovodstvenih načela kao mjerila
dopuštaju općeprihvaćeni revizijski standardi. Prema prvom standardu o izvješćivanju
zahtijeva se da revizor u svom izvještaju naznači jesu li finansijski izvještaji objavljeni u
skladu sa općeprihvaćenim računovodstvenim načelima. U uobičajenom revizorskom
izvještaju navodi se da “finansijski izvještaji … prikazuju realno i objektivno … u skladu sa
općeprihvaćenim računovodstvenim načelima”. Prije nego što revizor u svom izvještaju
napiše takvu izjavu donosi sud o tome :
1. jesu li računovodstvena načela općeprihvaćena
2. jesu li računovodstvena načela prihvatljiva u datim okolnostima
3. jesu li finansijski izvještaji uključujući i bilješke na odgovarajući način objavljeni
4. jesu li informacije u finansijskim izvještajima razvrstane i zbrojene na razuman način
5. odražavaju li finansijski izvještaji poslovne događaje tako da su finansijski položaj,
rezultat poslovanja i novčani tokovi prikazani u okviru prihvatljivih granica
FINANSIJSKI IZVJEŠTAJI: IZJAVE UPRAVE I REVIZIJSKI CILJEVI
Finansijski izvještaji koje donosi uprava sadrže izjave o komponentama tih izvještaja.
Npr. ako se u finansijskim izvještajima nalazi stavka zaliha u iznosu od 2.500.000 KM,
uprava između ostalog izjavljuje da zalihe postoje da preduzeće posjeduje zalihe te da su one
na odgovarajući način procijenjene. Isto tako ako se u finansijskim izvještajima nalazi stavka
obveza prema dobavljačima u iznosu od 750.000 to znači da uprava izjavljuje da su obaveze
prema dobavljačima obaveze preduzeća i da se u iznosu obaveza prema dobavljačima nalaze
sve takve obaveze ( izjava o potpunosti ).
Neovisni revizor nastoji pronaći i procijeniti dokaze u vezi sa izjavama. U praksi se to
postiže tako da se odrede revizijski ciljevi u vezi sa izjavama uprave preduzeća. Izjava o
potpunosti iz prethodnog primjera sa obavezama prema dobavljačima može se podijeliti u dva
revizijska cilja :
1. potpunost – sastoji se u tome da se odredi sadrži li račun sve obaveze
prema dobavljačima
2. cutoff – provjera jesu li sve obaveze prema dobavljačima proknjižene u
odgovarajućem računovodstvenom periodu.

TRI TEMELJNA KONCEPTA OBAVLJANJA REVIZIJE
 značajnost
 revizijski rizik
 dokaz
Značajnost je definirana kao veličina ispuštenih ili pogrešnih računovodstvenih
informacija zbog kojih je prema okolnostima vjerovatno da će sud razumne osobe, koja se
oslanja na informacije promijeniti ili da će propust ili pogreška na njega uticati. Pri
planiranju posla revizor procjenjuje veličinu pogreške koja može utjecati na odluku korisnika
finansijskog izvještaja. Time se misli na računovodstvenu značajnost. Revizor ponekad koristi
računovodstvenu značajnost kao polazište pri utvrđivanju iznosa koji će se upotrijebiti za
određivanje opsega posla revizije. Ova se procjena naziva revizijska značajnost. U
revizijskom rječniku postoji fraza ”u svakom značajnom pogledu finansijski izvještaji su
realni i objektivni” i predstavlja način na koji revizor korisnicima izvještaja saopštava pitanje
značajnosti.
Revizijski rizik se može definisati kao rizik da revizor nesvjesno neće uspjeti na
odgovarajući način oblikovati mišljenje o finansijskim izvještajima koji sadrže značajnu
pogrešku. Revizija ne garantuje niti pruža potpunu sigurnost da će se otkriti sve pogreške.
Uobičajeni revizorski izvještaj ukazuje na to da revizija pruža samo razumno uvjerenje da
finansijski izvještaji ne sadrže značajne pogreške tj. da postoji neki rizik da finansijski
izvještaji mogu imati značajne pogreške i da ih revizor neće uspjeti otkriti.
Dokazni materijal koji je u vezi sa finansijskim izvještajima sadrži računovodstvene
informacije na kojima se oni temelje kao i sve pomoćne informacije kojima raspolaže
revizor. Najveći dio revizorskog posla sastoji se od prikupljanja i procjene dokaza. Tražeći i
procjenjujući dokaze revizor razmatra mjerodavnost i pouzdanost dokaza. Mjerodavnost se
odnosi na to je li dokaz povezan sa određenim ciljem koji se provjerava. Pouzdanost se odnosi
na utvrđivanje kvalitete i vrste dokaza. Revizor rijetko ima uvjerljiv dokaz o stvarnom stanju
revizijskog cilja. U većini situacija revizor prikuplja tek dovoljno dokaza kojima se uvjerava
da je revizijski cilj prikazan realno i ubjedljivo.
METODA UZORKA: ZAKLJUČIVANJE TEMELJENO NA OGRANIČENIM
PROMATRANJIMA
U slučaju manjeg broja poslovnih događaja revizor ih može sve ispitati pa i objaviti
izvještaj u razumnom vremenu nakon kraja godine. Međutim nevjerovatno je da si vlasnik
preduzeća može priuštiti plaćanje takve opsežne revizije. U velikoj organizaciji ogroman broj
poslovnih događaja sprečava revizora da sipita svaki poslovni događaj.
Za uspješno prevladavanje ovog problema revizor kod prevladavanja poslovnih događaja
koristi
 svoje znanje o poslovnim događajima
 metodu uzorka.

Na temelju faktora kao što su prethodne revizije komitenta ili poznavanje određene djelatnosti
najčešće je revizor svjestan koje stavke u saldu nekog računa najvjerovatnije sadrže greške.
Ali kad revizor nema određenog znanja koji su poslovni događaji pogrešno objavljeni koristi
onu metodu uzorka koja povećava vjerovatnoću da je uzorak populacije poslovnih događaja
reprezentativan.

Veličina uzorka je funkcija značajnosti i prihvatljivosti revizijskog rizika. Što je revizijski
rizik manji sve je veći uzorak potreban za provjeru cilja revizije. Revizor mora prikupiti više
dokaza da smanji nesigurnost ili rizik povezan sa provjerom.
ETIKA I NEOVISNOST
Etičko ponašanje i neovisnost revizora glavni su za funkciju revizije. Potražnja za
revizijom nastala je iz potrebe za profesionalnom neovisnom osobom koja kontrolira ugovore
između principala i agenta. Ako revizor nije stručan i neovisan stranke će ugovora dati malo
značaja pruženim uslugama. Etika se odnosi na sistem ili niz pravila obavljanja posla koji se
temelje na moralnim dužnostima i obavezama. Američki institut ovlaštenih računovođa donio
je deset općeprihvaćenih revizijskih standarda i Kodeks o profesionalnom ponašanju koji
propisuje ponašanje revizora. Veći dio Kodeksa govori o postupcima koji mogu narušiti
neovisnost revizora. Npr revizorima se ne dopušta da imaju finansijski ili upravljački interes
kod svojih komitenata.
U današnjim uvjetima revizori su suočeni sa situacijama u kojima se njihovo etičko
ponašanje i neovisnost dovode u kušnju. Primjerice konkurencija među revizorskim
društvima dovela je do smanjeniih naknada za reviziju što može dovesti do manje kvalitetnije
revizije ili dogovora sa komitentom o osjetljivim revizijskim i računovodstvenim pitanjima.
PREGLED REVIZIJE – Glavne faze revizije finansijskih izvještaja
1. Obavljanje predrevizijskih radnji
U ovoj se fazi revizor ponajviše bavi pitanjima povezanim sa prihvaćanjem novog ili
zadržavanjem postojećeg komitenta. Standardi kontrole kvalitete zahtijevaju da revizor utvrdi
postupke precjene potencijalnih i postojećih komitenata i na najmanju moguću smjenu smanji
mogućnost povezivanja sa nepoštenom upravom. U ovoj fazi se također utvrđuju uvjeti
revizije.
2. Planiranje revizije
Koraci koji se poduzimaju u ovoj fazi obuhvataju
a) sticanje znanja o poslovanju komitenta i djelatnosti tako da revizor može
razumjeti poslovne događaje i aktivnosti koje mogu imati utjecaja na
finansijske izvještaje.
b) obavljanje preliminarnih analitičkih postupaka radi prepoznavanja posebnih
poslovnih događaja ili salda na koje treba obratiti posebnu pažnju jer mogu
sačinjavati značajne pogreške.
Na temelju uvodnog posla može se sačiniti strategija revizije. Revizijski plan koristi se kao
polazište i može se kasnije izmjeniti.
3. Razmatranje interne kontrole
Interna kontrola je postupak koji provode članovi uprave, rukovoditelji i ostali zaposleni
sa ciljem da pruži razumno uvjerenje u vezi sa postizanjem sljedećih ciljeva:
a) Učinkovitost i uspješnost poslovanja
b) Pouzdanost finansijskog izvještavanja
c) Usklađenost sa mjerodavnim zakonima i propisima.

Nakon ovoga revizor na temelju ocjene interne kontrole procjenjuje rizik da interna kontrola
neće spriječiti ili otkriti značajnije pogreške u finansijskim izvještajima. Ovaj rizik koji se
naziva kontrolni rizik ima neposredan uticaj na opseg posla revizora. Revizor ispituje djeluje
li interna kotrola kako je zamišljena tj. je li učinkovita u sprečavanju i otkrivanju pogrešaka.
Kada se testovima interne kontrole procijeni da je kontrolni rizik mali potrebno je manje
radnji na reviziji salda jer revizor ima dokaz da računovodstveni sistem generiše tačne
računovodstvene informacije.
4. Obavljanje dokaznih testova
U ovoj fazi revizor provodi analitičke postupke i ispituje pojedina salda. Npr revizor
procjenjuje rashod za kamate množeći ukupni iznos duga sa prosječnom kamatom. U većini
slučajeva ova faza odnosi najviše vremena koje je potrošeno u reviziji.
5. Dovršavanje revizije
Nakon što je revizor završio ispitivanje salda treba se procijeniti je li prikupljeno dovoljno
dokaza. Revizor mora imati dovoljno mjerodavnih dokaza za donošenje zaključka o realnosti
finansijskih izvještaja. U ovoj fazi revizor procjenjuje mogućnost da se potencijalne obaveze
ostvare kao što su sudske tužbe.
6. Izdavanje izvještaja
Završna faza revizije je izabiranje odgovarajućeg revizijskog izvještaja koji će se objaviti.
Kad je revizor prikupio dovoljno mjerodavnih dokaza u skladu sa opšteprihvaćenim
revizijskim standardima a finansijski izvgještaji su u skladu sa opšteprihvaćenim
računovodstvenim načelima revizor može izdati standardni pozitivan izvještaj. Kada se ne
prikupi dovoljno dokaza ili finansijski izvještaji nisu u skladu sa općeprihvaćenim
računovodstvenim načelima revizor će dati drugu vrstu izvještaja.
IZVJEŠTAVANJE O REVIZIJI
Revizorski izvještaj je glavni učinak ili output revizije. Izvještaj priopćava korisnicima
finansijskih izvještaja revizorski nalaz. To je završni dio postupka prikupljanja i procjene
mjerodavnih dokaza u vezi sa realnošću i objektivnošću prikazivanja izjava uprave u
finansijskim izvještajima. Revizijski izvještaj daje vrijednost finansijskim izvještajima zbog
objektivnog i neovisnog mišljenja revizora o realnosti prikaza finansijskih izvještaja.
Revizorski standardni pozitivan izvještaj
Najuobičajenija vrsta revizorskog izvještaja je standardni pozitivan izvještaj revizije jer se
uglavnom otkriva da su izjave uprave o finansijskim izvještajima preduzeća najčešće u skladu
sa općeprihvaćenim računovodstvenim načelima. Takav se zaključak može izraziti tek ako je
revizija bila provedena u skladu sa općeprihvaćenim revizijskim standardima.
Revizijski izvještaj sadrži niz bitnih elemenata :
1. Naslov – revizijski standardni zahtjevaju da se izvještaj naslovi i da se u naslovu
nalazi riječ neovistan tako da je korisniku izvještaja jasno da je izvještaj revidirala
osoba koja ima objektivno stajalište o revidiranom predizeću
2. Naslovnik – revizorski izvještaj upućen je pojedincima ili skupinama koji su
angažirale revizora

3. Uvod – uvod sadrži tri bitne činjenice: u njemu se navodi da je revizija provedena i
koji su izvještaji obuhvaćeni sa revizijskim izvještajem, sadrži izjavu da su finansijski
izvještaji odgovornost uprave i utvrđuje odgovornost revizora a to je izraziti mišljenje
o fin. izvještajima
4. Opseg revizije – ukazuje na to da je revizija urađena u skladu sa općeprihvaćenim
revizijskim standardima i naglašava činjenicu da revizija pruža tek razumno uvjerenje
da finansijski izvještaji ne sadrže značajne pogreške.
5. Mišljenje revizora – o realnosti finansijskih izvještaja koje se temelji na revizijskim
dokazima ( sintagma ”...prikazuju realno i objektivno u skladu sa općeprihvaćenim rač
načelima ” zadovoljava prvi standard izvještavanja a ”u svim značajnim pitanjima”
naglašava koncept značajnosti.
6. Ime revizorskog društva – ručni potpis ili faksimil revizora
7. Nadnevak revizije – izvještaj nosi onaj nadnevak kada je revizor završio sve
revizijske postupke. Nadnevak ukazuje koji je zadnji dan odgovornosti revizora za
uvid u značajne poslovne događaje.
Objašnjenja uz standardni pozitivan revizorski izvještaj
1. Mišljenje revizora djelomično je utemeljeno na izvještaju drugog revizora – kod nekih
poduzeća dijelove revizije može dovršiti neko drugo revizorsko društvo pa u tom
slučaju glavni revizor ne preuzima odgovornsot za rad drugog revizora
2. Problematika vremenske neograničenosti poslovanja – temeljna postavka koja leži u
osnovi finansijskog izvještavanja jest da će poduzeće poslovati neograničeno
3. Revizor je suglasan sa odstuoanjem od općeprihvaćenih računovodstvenih načela –
moguće je da se pojave okolnosti u kojima komitent primjenjuje načelo koje nije u
skladu sa općeprihvaćenim računovodstvenim načelima. Zbog neuobičajenih okolnosti
revizor se može složiti sa ovim jer primjena rač načela može navesti na pogrešno
mišljenje.
4. Nedosljenost – drugi standard izvještavanja zahtijeva da se u revizorskom izvještaju
napomene ako računovodstvena načela nisu dosljedno primjenjivana.
5. Naglašavanje nekog značajnijeg događaja – moguće je da postoje okolnosti ili
događaji koji su tako važni da revizor zaključi kako oni zahtijevaju posebnu pažnju
( npr poslovni događaji sa povezanim strankama).
Odstupanja od pozitivnog revizorskog izvještaja
Postoje tri razloga zbog kojih revizor ne može izraziti pozitivno mišljenje:
1. Ograničenje opsega – prizilazi iz pomanjkanja dokaza odnosno nemogućnosti
provođenja nekog revizijskog postupka koji se smatra nephodnim (npr ako revizor nije
u8 mogućnosti da dođe do finansijskog izvještaja povezanog društva)
2. Odstupanje od općeprihvaćenih računovodstvenih načela – finansijski izvještaji
pripremaju se uz primjenu nekog računovodstvenog načela koji nije u skladu sa
općeprihvaćenim računovodstvenim načelima.
3. Revizor nije neovisan – Drugi opšti standard i Kodeks o profesionalnom ponašanju
zahtijeva da revizor ne msije zavisiti od preduzeća kod kojeg obavlja reviziju.

Ostale vrste revizijskih izvještaja
U revizijskim se izvještajima osim pozitivnog mišljenja mogu izraziti i slledeća mišljenja:
1. Mišljenje sa rezervom – ili zbog značajno ograničenog opsega ili odstupanja od
općeprihvaćenih računovodstvenih načela revizor donosi mišljenje s rezervom ali su
ukupni finansijski izvještaji realni i objektivni.
2. Suzdržanost od mišljenja – revizor izjavljuje da ne može dati mišljenje o finansijskim
izvještajima zbog nedovoljnih mjerodavnih dokaza koji su potrebni za donošenje
mišljenja ili zbog nedostatka neovisnosti.
3. Negativno mišljenje – finansijski izvještaji ne pokazuju situaciju realno i objektivno, u
skladu sa općeprihvaćenim računovodstvenim načelima jer odstupanje utiče na
ukupne finansijske izvještaje. U ovom slučaju odstupanje od općeprihvaćenih
računovodstvenih načela je tako značajno da finansijski izvještaji nisu prikazani realno
i objektivno.

3 ZNAČAJNOST I REVIZIJSKI RIZIK
ZNAČAJNOST
Značajnost je definirana kao veličina propuštenih ili pogrešnih računovodstvenih
informacija, zbog kojih je, prema okolnostima, vjerovatno da će se sud razumne osobe, koja
se oslanja na informacije promijeniti ili da će propust ili greška na njega utjecati. Iz ove
definicije proizilazi da revizor mora procijeniti iznos grešaka koji može utjecati na odluke
razumnog korisnika. Neka revizorska društva i Američki institut ovlaštenih javnih
računovođa utvrdili su politike i postupke kojima se revizori pomažu pri utvrđivanju
značajnosti.
Pri utvrđivanju značajnosti za neku reviziju, revizor treba razmotriti i kvantitativne i
kvalitativne aspekte. Premda se značajnost može planirati i primjeniti koristeći kvantitativan
pristup, kvalitativni pogledi grešaka malih iznosa mogu također imati značajan učinak na
korisnika fin.izvještaja.
Koraci u primjeni značajnosti
Tri su osnovna koraka pri primjeni značajnosti u nekoj reviziji. Koraci 1 i 2 obično se izvode
na početku revizije u dijelu planiranja. Korak 3 revizor izvodi tokom procjene dokaza na
kraju revizije kako bi utvrdio podržavaju li oni realan prikaz fin.izvještaja.
Korak 1: utvrđivanje početne procjene značajnosti. Prema revizijskom standardu
br.22 zahtijeva se od revizora da kod planiranja revizije utvrdi početnu procjenu značajnosti.
Kvantificiranjem značajnosti revizor može bolje planirati obim revizije i procjeniti rezultate
revizijskih testova. Početna procjena značajnosti predstavlja maksimalan iznos do kojeg
revizor vjeruje da fin.izvještaji mogu biti pogrešni, a da još uvijek ne utječu na odluke
razumnog korisnika. Značajnost je relativno, a ne apsolutno načelo.
Pri procjeni značajnosti revizor često koristi ukupnu imovinu, ukupne prihode i neke oblike
neto dobiti. Prednost upotrebe ukupne imovine ili ukupnih prihoda je u tome što su za mnoga
preduzeća ti faktori stabilniji i iz godine u godinu manje variraju nego dobit prije
oporezivanja. Poteškoće se također javljaju kada se neto dobit koristi kao osnova u situaciji
kada je preduzeće blizu tačke pokrića ili ostvaruje gubitak.
Uobičajene osnove i kvalitativni faktori za utvrđivanje značajnosti.
Osnove: ukupna imovina, ukupni prihodi, dobit prije oporezivanja i prosječna trogodišnja
neto dobit prije oporezivanja.
Kvalitativni faktori: nepravilnost ili protuzakonite činidbe, mali iznosi koji mogu narušiti
ugovorne odredbe, iznosi koji mogu utjecati na ostvarenje zarade.
Postojeći R&R standardi ne pružaju neke određene upute za značajnost iz više razloga. Prvo,
vrlo je teško procjeniti što znači značajnost različitim skupinama korisnika. Drugo, revizori se
ne mogu međusobno usaglasiti oko toga što je značajno. Konačno, izgleda da dio revizora nije
voljan kvantificirati značajnost u vezi sa sudskim sporovima.
Korak 2. raspored početne procjene značajnosti na pojedine račune ili vrste
poslovnih događaja. Početna procjena značajnosti utvrđena u koraku 1 raspoređuje se na
pojedine račune ili vrste poslovnih događaja. Revizor raspoređuje početnu značajnost na
pojedine dijelove izvještaja da isplanira obim revizijskih postupaka za pojedini račun ili vrstu
poslovnih događaja. Primjerice, ako je na određeni račun raspoređen mali iznos značajnosti,
kao što je račun potraživanja od kupaca, potrebno je prikupiti više dokaza nego da je
raspoređen veći iznos značajnosti.

Pri procjeni značajnosti revizor treba uvažiti slijedeće:
o Značenje računa u odnosu na fin.izvještaje
o Očekivanje greške
o Relativne troškove revizije pojedinih računa ili vrsta poslovnih događaja.
Ako revizor na temelju prošlogodišnje revizije ili drugih faktora za neki račun očekuje malu
ili nikakvu grešku, za taj se račun može procjeniti veći iznos značajnosti. Ako revizor očekuje
malu grešku, može se umanjiti obim revizije računa. Kako revizor nastoji provoditi troškovno
učinkovitu reviziju, ipak mora biti oprezan da takvo razmatranje ne utiče na sposobnost
otkrivanja značajnih grešaka.
Korak 3. procjena vjerovatnih grešaka i usporedba zbrojeva s početnom procjenom
značajnosti. Na kraju revizije kada revizor procjenjuje sve prikupljene dokaze, izvodi se
korak 3. Na temelju rezultata provedenih revizijskih postupaka revizor zbraja greške sa svih
računa ili vrsta poslovnih događaja. Zbroj sadrži otkrivene greške i projekcije koje se temelje
na prikupljenim informacijama uzorka. Revizor također treba uključiti procjene utjecaja
vjerovatnih grešaka prenesenih iz prijašnjeg razdoblje. Zatim uspoređuje cjelokupnu grešku s
početnom procjenom značajnosti. Ako se procjene u koraku 1 temelje na istim informacijama
kao i u koraku 3 onda planirana i procjenjena značajnost trebaju biti jednake.
Kada su vjerovatne greške manje od početne procjene značajnosti, revizor može zaključiti da
su fin.izvještaji prikazani bez greške. U suprotnom slučaju, revizor od komitenta treba
zatražiti prilagodbu fin.izvještaja. Ako komitent odbija fin.izvještaje uskladiti s vjerovatnom
pogreškom, revizor treba izdati mišljenje s rezervom ili negativno mišljenje zato što
fin.izvještaji nisu u skladu sa računovodstvenim načelima.
REVIZIJSKI RIZIK
Rizik je drugo temeljno načelo koje se nalazi u osnovi revizije. Dvije osnovne vrste
rizika s kojima se revizor susreće pri reviziji fin.izvještaja jesu revizijski rizik i poslovni rizik.
Revizijski rizik jest rizik da revizor može nesvjesno (bez znanja) pogriješiti kod
odgovarajućeg oblikovanja mišljenja o fin.izvještajima koji su značajno pogrešni (npr. izdati
pozitivno mišljenje o FI koji su značajno pogrešni).
Rizik poslovanja je rizik da se revizor izloži gubitku ili povredi profesionalne prakse zbog
sudskog spora, negativnog mišljenja javnosti ili drugih događaja vezanih za fin.izvještaje koje
revidira i za koje izrađuje revizijski izvještaj.
Revizor ne može rizik poslovanja izravno kontrolirati, ali može određenu kontrolu provoditi
pozornim izborom i zadržavanjem komitenta. Revizijski rizik revizor može izravno
kontrolirati postupcima testiranja.
Model revizijskog rizika.
Predstavlja smjernice koje revizor treba slijediti. Revizijski standardi navode da
revizor treba planirati reviziju tako da prije izdavanja mišljenja o fin.izvještajima revizijski
rizik bude na dovoljno niskoj razini.
Kod određivanja revizijskog rizika i primjene modela revizijskog rizika revizor mora u
značajnoj mjeri koristiti svoju prosudbu.
Ovaj model se može primijeniti na razini ukupnih fin.izvještaja i na razini pojedine stavke ili
vrste poslovnih događaja. Kada revizor razmatra pojedinu stavku ili vrstu poslovnih događaja,
revijski rizik mu izravno pomaže pri utvrđivanju obima revizijskih postupaka za određenu
stavku ili vrstu poslovnih događaja.
Model revizijskog rizika se može odrediti kao: RR = IR * KR * RN gdje je
RR – revizijski rizik ( rizik da revizor može pogriješiti kod formiranja mišljenja o značajno
pogrešnim fin.izvještajima )

IR – inherentni rizik ( rizik da će značajna pogreška nastati uz pretpostavku da nije u vezi sa
internom kontrolom)
KR – kontrolni rizik ( rizik da interna kontrola neće spriječiti ili uočiti značajnu grešku koja
se može dogoditi )
RN – rizik neotkrivanja (rizik da revizor neće otkriti značajnu grešku koja postoji u f.izvješ.)
Kad se revizijski rizik određuje na nivou pojedinog salda ili vrste poslovnih događaja, sastoji
se:
1. od rizika da saldo ili vrsta poslovnog događaja sadrži dopustivu grešku koja može biti
značajna za fin.izvještaje kada se pribroji dopustivoj grešci drugih stavki ili vrsta
poslovnih događaja ( IR i KR )
2. od rizika da revizor neće otkriti dopustivu grešku ( RN )
IR i KR se razlikuju od RN po tome što prva dva rizika postoje neovisno o reviziji. Revizor
ima malu kontrolu nad tim rizicima. Suprotno, revizor može kontrolirati RN obimom
provođenja revizijskih postupaka. RN obrnuto je proporcionalan IR i KR. Tako ako se
procjeni da su IR i KR veliki, utvrđuje se niža razina RN da se ostvari planirana razina RR i
obratno.
Upotreba modela revizijskog rizika
Revizor upotrebljava model revizijskog rizika u slijedećim koracima:
o Utvrđivanje planirane razine revizijskog rizika
o Procjena inherentnog i kontrolnog rizika
o Rješavanje jednačine revizijskog rizika za odgovarajuću razinu rizika neotkrivanja
Pri ovakvoj primjeni modela revizijskog rizika revizor određuje ili procjenjuje svaku
komponentu modela ili kvantitativnim ili kvalitativnim terminima.
Revizijsko društvo može primjeniti model revizijskog rizika u kojemu se koriste
nekvantitativni ili kvalitativni termini. Revizijski rizik može se razvrstati kao vrlo mali, mali i
umjeren. Nevjerovatno je da će se u nekoj reviziji koja je isplanirana u skladu sa revizijskim
standardima uzeti u obzir velika razina RR. Određivanje RR kvalitativnim oznakama jednako
je modelu s brojčanim vrijednostima.
Tri primjera određivanja RR nekvantitativnim pristupom:
Primjer RR IR KR RN
1 vrlo mali veliki veliki mali
2 mali mali veliki umjeren
3 umjeren veliki mali umjeren
Inherentni rizik
Inherentni rizik je rizik da se u nedostatku interne kontrole u fin.izvještajima može
pojaviti značajna greška. Premda u većini revizija model revizijskog rizika tretira inherentni
rizik kao da je neovisan o kontrolnom riziku, ipak postoji izravna veza između inherentnog i
kontrolnog rizika.
Tablica daje listu faktora koji mogu utjecati na revizorsku procjenu inherentnog rizika. Ta se
lista dijeli na tri skupine: značajke uprave, značajke poslovanja i djelatnosti i značajke
angažmana.

Kontrolni rizik
Kontrolni rizik je rizik da interna kontrola preduzeća neće pravodobno spriječiti ili
otkriti značajnu grešku. Revizor se može odlučiti na najvišu procjenu kontrolnog rizika
(100%) jer vjeruje da politika kontrole ili kontrolni postupci nisu učinkoviti i ne pružaju
značajno tačne finansijske informacije. Ali i zbog toga što vjeruje da je učinkovitije provoditi
opsežnija neovisna testiranja računa nego detaljne testove interne kontrole.
Ako revizor odluči procjeniti kontrolni rizik ispod maksimuma, mora prethodno odlučiti hoće
li se osloniti na komitentove kontrolne postupke.
Rizik neotkrivanja
Rizik neotkrivanja je rizik da izvođenje dokaznih revizijskih postupaka neće otkriti
značajnu grešku na pojedinim stavkama ili vrstama poslovnih događaja. Rizik neotkrivanja je
funkcija učinkovitosti revizijskih postupaka i njihove primjene.
RN sastoji se od dva rizika ili neizvjesnosti. Prvi rizik, naziva se i rizik korištenja uzorka,
odnosi se na činjenicu da u mnogim slučajevima revizor ne ispituje računovodstvene stavke
ili vrste poslovnih događaja 100%.
Drugi rizik, koji se može nazvati rizik koji se ne odnosi na korištenje uzorka, može se pojaviti
kad revizor ne koristi odgovarajući revizijski postupak, kad ne uspije otkriti grešku pri
primjeni odgovarajućeg revizijskog postupka ili kad pogrešno protumači revizijski rizik. On
može postojati čak i kada revizor statističku masu ispita 100%.
Pri korištenju modela revizijskog rizika, revizor utvrđuje revizijski rizik, procjenjuje
inherentni i kontrolni rizik i određuje rizik neotkrivanja. Taj nivo RN koristi za osmišljavanje
revizijskih postupaka kojima će smanjiti RR na prihvatljivu razinu. Ipak ne može se potpuno
osloniti na procjenu IR i KR stoga mora uraditi dokazne testove salda računa tamo gdje mogu
postojati značajne greške. Ako dokaznim testiranjem utvrdi da se nivo IR i KR povećava,
treba ponovo procjeniti obim revizijskih postupaka. U suprotnom slučaju trebaju se provesti
rev.postupci kako bi se održala planirana razina RR.
Značajke uprave:
Odluke donosi jedna osoba ili manja skupina zaposlenih
Česta je fluktuacija uprave
Uprava daje pretjerani naglasak na planirane zarade
Uprava ima neprimjereno agresivan stav
Reputacija uprave u poslovnoj zajednici je mala
Uprava pretjerano izbjegava odgovore na revizorske upite
Uprava se često puta ne slaže s revizorima
Ugovori o naknadi temelje se na ostvarenom poslovanju
Značajke poslovanja i djelatnosti
Orgnaizacija je decentralizirana bez primjerenog nadzora
Rezultati poslovanja ovisni su o privrednim faktorima
Profitabilnost je neprimjerena u odnosu na onu u djelatnosti
Djelatnost ima veliku stopu promjene
Djelatnost je u recesiji s mnogim poslovnim bankrotima
Postoje dvojbe o sposobnosti preduzeća da nastavi poslovanje
Značajke revizije:
Postoji mnogo sporih ili teških računovodstvenih pitanja
Prisutni su značajni poslovni događaji i računi čija je revizija teška
Prisutni su značajni i neobični pslovni događaji s povezanimssrankama
U revizijama prethodnog razdoblja otkrivene su pogreške
Komitent je nov i nije nikada imao reviziju ili se od prethodnih revizora ne može
dobiti dovoljno podataka
Djelatnici raču.odjela neiskusno ili nemarno obavljajudužnosti.

Ograničenja modela revizijskog rizika
Ako revizor koristi ovaj model kod korekcije revizijskog plana ili procjene revizijskih
rezultata, stvarna razina revizijskog rizika može biti veća nego revizijski rizik koji proizilazi
iz formule. To se može dogoditi zato što model pretpostavlja da su komponente neovisne
jedna od druge. Ipak IR može biti funkcija interne kontrole ( KR ). U praksi umjesto procjene
dva rizika IR i KR određuje se jedan rizik koji se naziva kombinirani rizik. S obzirom da
revizor procjenjuje IR i KR takve procjene mogu biti više ili niže nego stvaran IR i KR.
Model revizijskog rizika također ne uzima u obzir rizik koji se ne odnosi na korištenje uzorka.

4 DOKAZNI MATERIJAL, VRSTE DOKAZA I RADNA DOKUMENTACIJA
Revizori obično dijele FI na komponente ili segmente kako bi lakše upravljali revizijskim
postupkom. Komponenta može biti račun FI ili ciklus poslovnih događaja. Ovaj pristup
omogućava revizoru da prikupi dokaže istražujući proces povezanih poslovnih događaja kroz
račun. sistem od njihova porijekla do njihovog konačnog kjniženja u račun.knjige i izvještaje.
Zato revizor može ispitati poslovni događaj od vremena kad ga je preduzeće pokrenulo pa do
konačnog evidentiranja na račune FI.
Dokazni materijal čine račun.inform. i sve pomoćne informacije na kojima se temelje
iznosi FI. Pomoćni dokazni materijal uključuje dokumente kao što su čekovi, računi, ugovori,
zapisnici, potvrde i pisani akti. Također uključuje informacije dobivene od strane revizora
putem istrage, promatranja, inspekcija, i fizičkih pregleda.
Dokaz se smatra kompetentnim kad je i pouzdan i mjerodavan. A pouzdanost se odnosi na
pitanje može li se revizor pouzdati u odredjenu vrstu dokaza kao pokazatelja tačnosti izjave
tvrdnje ili cilja revizije. Revizijski dokaz je relevantan kad se odnosi na testiran cilj revizije.
Uprava izražava neposredno ili posredno izjave koje se odražavaju u komponentama FI.
Izjave uprave se razvrstavaju u pet skupina:
1. postojanje ili nastanak- imovina i obaveze postoje, a evidentirani poslovni događaji su
nastali.
2. potpunost- svi računi i poslovni događaji koji trebaju biti uključeni u FI,jesu i uključeni,
3. prava i obaveze-preduzeće ima pravo nad imovinom, a obaveze su njegove pravne
obaveze,
4. procjena ili raspored-imovina, obaveze,prihodi i rashodi procijenjeni su i rasporedjeni u
obračunska razdoblja na odgovarajući način,
5. objavljivanje- iznosi FI su objavljeni na odgovarajući način.
Izmedju FI i revizijskih postupaka postoji redoslijedna veza. FI odrazavaju izjave uprave u
vezi s raznim dijelovima FI. Revizor razvija revizijske ciljeve za svaku relevantnu izjavu
uprave i potom provodi revizijske postupke kako bi prikupio dokaze za testiranje ispunjavanja
revizijskih ciljeva. Rezultat primjene revizijskih procedura pružaju dokaze koji podržavaju
revizorove izvještaje.
Revizijski postupci su posebne radnje kojima revizor prikuplja dokaze. Skup revizijskih
postupaka predstavlja revizijski program. U nekim slučajevima se revizijski cilj ostvaruje s
više revizijskih postupaka, a i obratno
Revizijski ciljevi za testiranja salda računa:
1. valjanost- posl.dogadjaji koji su prikazani u računima su valjani( ispitati jesu li iznosi
računa precijenjeni zbog fiktivnih iznosa),
2. potpunost- odnosi se na izjavu uprave o potpunosti i ukazuje na to da li se u računu nalaze
svi poslovni dogadjaji,
3. cutoff- bavi se pitanjem jesu li poslovni dogadjaji evidentirani u okviru odgovarajućeg
razdoblja,
4. vlasništvo- odnosi se na pitanja je li preduzeće vlasnik imovine i obaveza i odnosi li se ta
stavka izravno na izjave uprave o pravima i obavezama.
5. mehanička tačnost- odnosi se na izjavu o procjeni ili rasporedu, a bavi se pitanjem jesu li
poslovni dogadjaji i iznosi iz dnevnika i gl.knjige primjereno izbrojeni.
6. procjena-odnosi se na izjavu o procjeni ili rasporedu i bavi se pitanjem jesu li iznosi računa
koji su objavljeni u FI realno evidentirani,

7. klasifikacija- odnosi se na izjavu o objavljivanju. Važno je da se poslovni događaji
evidentiraju na ispravan način.
8. objavljivanje-bavi se pitanjem jesu li sve zahtijevane inform.objavljene u FI i bilješkama.
Osnovna načela dokaznog materijala
1. osobina dokaza,
2. kompetentnost- Dokaz se smatra kompetentnim kad je i pouzdan i mjerodavan. A
pouzdanost se odnosi na pitanje može li se revizor pouzdati u odredjenu vrstu dokaza kao
pokazatelja tačnosti izjave tvrdnje ili cilja revizije. Revizijski dokaz je relevantan kad se
odnosi na testiran cilj revizije.
3. dovoljnost dokaza- U većini slučajeva dokazni materijal je više sugestivan nego
uvjerljiv, i to zbog:
1. budući da revizijski postupak mora biti proveden u razumnom vremenskom roku i uz
razumne troškove,revizor ispituje samo uzorak poslovnih događaja koje sačinjavaju saldo ili
vrstu poslovnih događaja.
2. zbog prirode dokaza, revizori se često moraju oslanjati na dokazni materijal koji nije
potpuno pouzdan. Vrste revizijskih dokaza imaju različite stepene pouzdanosti, a čak i vrlo
pouzdani dokazi imaju nedostataka.Stoga priroda prikupljenih dokaza rijetko pruža potpuno
uvjerenje u vezi s revizijskim ciljem.
4. procjena dokaza- Ako postoji sumnja o važnim izjavama uprave, revizor mora sastaviti
prikupljati dokaze kako bi uklonio sumnju ili izdati negativno revizorsko misljenje usljed
ograničenja obima.
Pri procjeni pouzdanosti revizijskih dokaza, tri su faktora koja treba uzeti u obzir:
1. neovisnost i kvalificiranost izvora dokaza(dokaze prikupljene izravno do strane
revizora iz nepristrasnog, kvalificiranog izvora van preduzeća općenito se smatra
pouzdanijim od dokaza prikupljenih samo unutar preduzeća.
2. učinkovitost interne kontrole(kad je komitentov sistem interne kontrole učinkovit,
dokaze proizašle iz tog račun.sistema se smatraju pozdanim.
3. revizorova osobna saznanja
VRSTE REVIZIJSKIH DOKAZA
1. dokazi dobiveni fizičkim ispitivanjem- fizička provjera uključuje kontrolu ili
brojanje materijalne imovine,i relativno je pouzdana vrsta dokazivanja.
2. ponovno izvodjenje- je situacija kad revizor ponovo obračunava informacije i testira
prenos informacija u račun.sistemu.
3. dokumentacija-se odnosi na revizorovo ispitivanje racun.evidencije komitenta i na
revizijski dolazni materijal. Pouzdanost dokumentacije-interni i eksterni
dokumenti(interne cuva preduz.nije ih vidjela niti jedna vanjska stranka,pr.to su
preslike izlaznih faktura i otpremnica,narudzbenice,nalozi za nabavu materijala,
tablice rasporeda indirekt.trošk.; eksterni mogu biti u dva oblika:dokumenti nastali
unutar preduzeća ali koji kruže neovisnim izvorima van preduzeća i dokumenti van
preduzeća ali uključeni u komitentove račun.evidencije. Primjeri eksternih: bankovni
izvodi, obavijset o plaćanju, ulazne fakture, čekovi za plaće, ugovori o dugoročnom
zaduženju. Eksterni dokument.dokazi se smatraju pouzdanijim od internih, jer ih je
treća stranka inicirala ili pregledala.Ova je razlika izmedju internih i eksternih u
pouzdanosti relativna, jer će interni nastali unutar kvalitetnog sistema interne kontrole
vjerovatno biti visoko pouzdani.Nasuprot tome, s eksternim dokumentima osoblje
komitenta može manipulirati ili ih zadržavati. Dokumentacija koja se odnosi na
revizijske ciljeve-kod ispitivanja račun.evidencije polazi se od izbora stavki koje će
biti testirane, a potom se za te stavke ispituje izvorna dokumentacija.Testiranje se

provodi u smjeru od poslovnih kjniga ili dnevnika do izvorne dokumentacije.Taj
pristup pruza dokaze o tome jesu li stavke uključene u račun.evidenciju valjane.
Suprotno je praćenje pri cemu se ponajprije bira odredjeni račun.poslovni događaj i on
se prati do dnevnika ili glavne kjige.
4. konfirmacija-proces uspostave i procjene izravne veze s trećom strankom od koje se
traži odgovor na pitanje u vezi s inform. o odredjenoj stvari koja utice na izjave u FI.
Na pouzdansot dokaza prikupljenih konfirmacijom utiče: oblik konfirmacije,
prethodno iskustvo, osobina informacija, davatelj ugovora
Iznos/podaci koji se
konformiraju
Izvor
konfirmacije
Saldo novca Banka
Potrazivanja od kupaca Pojedini kupci
Zalihe na konsignaciji Konsignatar
Obaveze prema dobavljacim Pojedini dobavljaci
Izdane obveznice Imaoc obveznice
Redovite dionice u vlasn.dion. Registar/zastupnik
Osiguranje Osiguravajuce drustvo
Kolateral zajme vjerovnik
5. dokazi dobiveni analitičkim postupcima- koji se sastoje od procjena finansijskih
informacija na osnovi studije vjerodostojnih veza izmedju finansijskih i nefinansijskih
inform.
6. dokazi dobiveni upitima djelatnicima ili upravi komitenta-su prikupljeni odgovori
zaposlenih ili uprave komitenta na pitanja koja im je postavio revizor, i važan su izvor
dokaza.
7. dokazi dobiveni promatranjem- promatranje ukljucuje promatranje izvedbe neke
aktivnosti od strane revizora.
Pomoćni dokazi se prikupljaju zbog ispitivanja komitentova osoblja i uprave i promatranja
budući da ti dokazi ne potiču iz neovisnih izvora i stoga ih se ne smatra visoko pouzdanim.
Npr.revizor može pratiti komitentove reakcije glede unutrašnje kontrole nad skladištem
sirovina provodjenjem testiranja kontrolnih procedura kako bi provjeri njihovo postojanje i
učinkovitost.
Fizička provjera i ponovno izvođenje se smatraju visoko pouzdanim budući da revizor ima
izravna saznanja o njima. Dokumentaciju, konfirmaciju i analitičke postupke smatra se
srednje pouzdanim. Pouzdanost dokumentacije ovisi prvenstveno o tome je li dokument inteni
ili eksterni, a pouzdanost konfirmacije ovisi o 4(već navedena)faktora. Na pouzdanost
analitičkih postupaka može uticati kvaliteta komitentova sistema unutrašnje kontrole.
Ispitivanje komitentovog osoblja ili uprave, i posmatranje su općenito nisko pouzdane vrste
dokaza budući da oboje zahtijevaju daljnje prikupljanje dokaza od strane revizora. Mora biti
jasno da se razine pouzdanosti za tipove dokaza treba smatrati općim vodiljama.
Osnovne aktivnosti vezane za revizijske postupke dokazivanja su: planiranje, izvršenje i uvid.
TABLICA 4-6, str.127

Radna dokumentacija-je revizorska evidencija izvršenog posla i zaključaka. Ima dvije f-
je:
1. pomoć pri vođenju nadzoru revizije( radna dokumentacija sadrži revizijske
dokaze koji dokumentuju usklađenost revizora s revizijskim načelima),
2. podrška revizorskom izvještaju.
Na sud revizora o količini, vrsti i sadržaju radne dokumentacije utiče stepen pouzdanosti
interne kontrole.
Većina revizora vodi radnu dokumentaciju na dva načina.
- na permanentnoj osnovi-permanent.dokumenti sadrže povijesne informacije o
komitentu koji su od stalne važnosti za reviziju.
- na tekućoj osnovi- sadrže informacije koje se posebno odnose na reviziju tekuće
godine. Tekuća reviz.radna dokument. treba općenito sadržavati presliku FI.
Vrste radnih dokumentacija- najčešća radna dokumentacija sadrži: revizijski plan i
programi(sadrzi prikaz strategije koju revizor treba slijediti pri provođenju revizije), probnu
bilansu(povezuje iznose FI s revizijskom radnom dokumentacijom), korekcije i
reklasifikacije(pogreške se ispravljaju usklađenjima, a knjiženja reklasifikacije osiguravaju
odgovarjuće objavljivanje informacija u FI), analitiku i liste računa(odnosi se na aktivnosti na
tom računu za neko razdoblje) i revizijske bilješke(sadrže rasprave o stavkama kao što su
interna kontrola,promatranje zaliha, utvrđene pogreške, i problemi kjoji se javljaju tokom
revizije.
Indeksiranje i upućivanje-važno je da radna dokumentacija bude organizirana ili indeksirana
tako da svi članovi revzijiskog tima mogu pronaći relevantne revizijske dokaze. Kad revizor
obavlja reviziju na jednom radnom dokumentu a pomoćne informacije se nalaze na drugom
dokumentu iz radne dokumnetacije, revizor te dokumente povezuje nekom referentnom
oznakom na svakom od dokumenata.
Navedeni postupak indeksiranja i upućivanja posebnim oznakama osigurava trag od
finansijskih izvještaja do pojedinih radnih dokumentata koje članovi revizijskog tima ili drugi
mogu bez teškoća pratiti.
Revizorska radna dokumentacija treba biti organizirana na takav način da svaki član
revizisjkog tima moze pronaći revizisjke dokaze u vezi sa svakim pojedinim računom FI.
Analitički raster je revizijska radna dokumentacija koja odražava osnovne komponente nekog
iznosa prikazanog u FI.
Radna dokumentacija je vlasništvo revizora. Ona sadrži ne samo radnu dokumentaciju koju
je pripremio revizor nego i radnu dokumentacju pripremljenu od strene komitenta na zahtjev
revizora.

5 PLANIRANJE REVIZIJE I RAZUMIJEVANJE INTERNE KONTROLE
Dobro planiranje revizije može rezultirati unčikovitom revizijom.Ako se propusti planiranje
revizije, može doći do izdavanja pogrešnih finansijskih izvještaja, neodgovarajućeg
revizijskog izvještaja ili revizije koja nije unčikovita u smislu troškova.
U planiranju revizije postoje dvije osnovne vrste radnji: predrevizijske radnje i radnje
planiranja revizije.
Predrevizijske radnje odnose se na probleme koje treba riješiti prije nego što revizija formalno
počne, dok radnje planiranja revizije sadrže posebne korake koji teže razvoju cjelokupne
revizijske strategije.
PREDREVIZIJSKE RADNJE
Prihvatanje novog i zadržavanje starog komitenta
Revizorska društva treba da utvrde politike i postupke za donošenje odluke o prihvatanju
novih komitenata i zadržavanju postojećih.Svrha takve politike je u minimiziranju
vjrovatnoće da se neki revizor poveže s nepoštenim komitentom.
Prihvaćanje potencijalnog komitenta – Revizorska društva trebaju prije prihvatanja revizije
poduzeti neku vrstu istrage o potencijalnim komitentima.Ukoliko je kod potencijalnog
komitenta ranije izvršena revizija, novi revizor bi trebao da se raspita kod prethodnoh revizora
o komitentu.Prije uspostave veze s prethodnim revizorom novi revizor treba tražiti dopuštenje
od potencijalnog komitenta.Komunikacije novog revizora s prethodnim trebaju uključivati
pitanja povezana s poštenjem uprave, nesuglasice s upravom glede računovodstvenih
revizijskih problema te mišljenja prethodnog revizora u pogledu razloga za promjenu
revizora.
Ako komitent nije ranije imao reviziju, revizor treba napraviti uvid u finansijske informacije
potencijalnog komitenta i pažljivo procjeniti poštenje upravekroz razgovore s bankarima i
advokatima, kao i ostalim članovima poslovne sredine.
Zadržavanje postojećeg komitenta – Revizorska društva trebaju periodično procjenjivati hoće
li ili neće zadržati postojećeg komitenta.Procjena se izvršava pri kraju revizije ili ako se
dogodi neki specifičan događaj.
Utvrđivanje uslova revizije
Pri utvrđivanju revizije trebaju se riješiti tri pitanja:
1) revizijski odbor
2) pismo o preuzimanju revizije
3) interni revizori
Revizijski odbor – Revizor i komitent moraju se dogovoriti oko uvjeta revizije, uključujući
njegovu vrstu, opseg posla i vrijeme provođenja.U malim preduzećima čije se dionice ne
prodaju na tržištu obično se vlasnik neposredno dogovara s revizorima.Kod velikih privatnih
preduzeća i javnih preduzeća imenovanje revizora ovisi o glasanju dioničara, obično nakon
preporuke uprave ili revizijskog odbora.
Revizijski odbor se treba sastojati od članova uprave koji nemaju položaje u preduzeću.

Revizijski odbor odgovaran je za finansijsko izvještavanje i objavljivanje finansijskih
informacija.Kao takav, treba osigurati pravilno izvještavanje dioničara, zaposlenih te se
pobrinuti za neovisnost vanjskih i internih revizora.
Pismo o preuzimanju revizije – (ugovor o obavljanju revizije) koristi se kako bi se
formalizirao ugovor postignut između revizora i komitenta.Pismo se koristi kao ugovor u
kojem se navode obaveze obje stranke.Također revizor može tražiti sudjelovanje
komitentovih zaposlenih u raznim djelovima revizije.
Interni revizori – Ukoliko komitent ima službu interne revizije, revizor može zatražiti njenu
pomoć u vođenju revizije.Takav se dogovor treba također dokumentovati u pismu o
preuzimanju revizije.
Osnovni zadatak neovisnog revizora je utvrđivanje kompetentnosti i objektivnosti internih
revizora i učinka njihova rada na reviziju.Rad internih revizora može djelovati na osobinu,
trajanje i opseg revizijskih postupaka koje izvršavaju nezavisni revizori.
PLANIRANJE REVIZJE
Planiranje revizije uključije razvijanje opšte revizijske strategije.Dok priprema opšti revizijski
plan, revizor treba izvršiti svaki od sljedećih koraka:
• izabrati potrebne revizore
• utvrditi nezavisnost
• prikupiti znanje o komitentovom poslu i djelatnosti
• procjeniti podobnost revizije
• utvrditi značajnost i revizijski rizik i procjeniti inherentni rizik
• utvrditi premilinarni nivo rizika kontrole
• procjeniti vjerovatnoću pogrešaka, nepravilnosti i nezakonitih radnji
• utvrditi povezane stranke
• provesti preliminarne analitičke postupke
• razviti opštu revizijsku strategiju i pripremiti revizijski program
Određivanje potrebnih revizora
Revizorska društva trebaju osigurati da reviziju provode revizori koji imaju odgovarajući
stepen obuke i vještine u datim okolnostima.Faktori koji se trebaju razmotriti u određivanju
zahtjeva u vezi s kadrovima uključuju veličinu revizije i složenost, posebne ekspertize,
raspoloživost zaposlenih i vrijeme izvršenja posla.
U određenim slučajevima revizije može se zahtjevati konsultiranje s vanjskim stručnjakom.To
uključuje osobe kao što su aktuari, procjenitelji, advokati, inžinjeri i geolozi.
Utvrđivanje nezavisnosti
Revizor treba da bude nazavisan o komitentu kako bi mogao iznjeti mišljenje.Revizorsko
društvo treba utvrditi politike i postupke kako bi se osiguralo da osobe na svim
organizacijskim nivoima društva zadržavaju nezavisnost.Društvo treba dokumentovati
podudarnost s tom politikom tako da svi zaposleni ispune godišnji upitnik ili izvještaj o
nezavisnosti.Taj upitnik zahtjeva informacije o finansijskoj povezanosti revizora ili
povezanosti s upravom komitenta.Pod određenim uslovima revizor može preko članova svoje
porodice biti povezan s komitentom, bilo finansijski bilo svojim udjelom u njihovoj upravi.
Naredno područje interesa povezano s nezavisnošću su neuplaćene komitentove
naknade.Ukoliko potraživanje prema komitentu zadobiva karakteristike zajma, nezavisnost
revizora je umanjena.

Prikupljanje informacija o poslovanju i djelatnosti komitenta
Revizor treba dobro poznavati poslovanje i djelatnosti komitenta kako bi reviziju na
odgovarajući način isplanirao i vodio.To se razumijevanje može steći kroz prethodno iskustvo
s komitentom ili njegovom djelatnošću, provjerom kapaciteta i raspitivanjem o
zaposlenim.Informiranost revizora o komitentu uključuje osobinu komitentovog posla,
njegovu organizaciju i karakteristike poslovanja.
Revizor također mora poznavati djeatnosti kojom se komitent bavi, kao i uzeti u obzir
državne propise, privredne uslove, konkurenciju i posebne računovodstvene prakse.
Procjena podobnosti revizije
Procjena podobnosti revizije odnosi se na mogućnosti revizora da prikupi dovoljne količine
odgovarajućih dokaza za izdavanje izvještaja o reviziji.Dva su najvažnija faktora koji utječu
na procjenu podobnosti revizije: (1) primjerenost računovodstvene evidencije, (2) poštenje
uprave.
Utvrđivanje značajnosti i revizijskog rizika i procjena inherentnog rizika
Značajnost i revizijski rizik najvažnija su načela koja utiču na opseg revizije i stoga se moraju
razmatrati pri planiranju revizije.Osim toga, revizor mora procjeniti komitentov inherentni
rizik.
Utvrđivanje početnog nivoa kontrolnog rizika
Kontrolni rizik je rizik da interna kontrola neće spriječiti ili otkriti značajne pogreške.Revizor
ocjenjuje učinkovitost interne kontrole o spriječavanju značajnih pogrešaka u finansijskim
izvještajima i priprema preliminarnu ocjenu rizika kontrole.Preliminarna ocjena rizika
kontrole neophodna je revizoru za planiranje osobine, vremena i opsega testiranja.
Utvrđivanje mogućnosti pogrešaka, nepravilnosti i nezakonitih činidbi
Pogreške i nepravilnosti – Revizor treba procjeniti rizik da će pogreške i nepravilnosti
uzrokovati nastanak materijalnih pogrešaka u finansijskim izvještajima.Na temelju te procjene
revizor treba osmisliti reviziju koja će dati razumno uvjerenje u vezi s otkrivanjem pogrešaka
i nepravilnosti koje su važne za finansijske izvještaje.
Pogreške se definišu kao nenamjerni krivi iskazi ili propusti iznosa ili objava u finansijskim
izvještajima.
Nepravilnosti se odnose na namjerne krive iskaze ili propuste iznosa ili objava u finansijskim
izvještajima.Nepravilnosti obuhvaćaju prevaru uprave, koja se odnosi na lažno finansijsko
izvještavanje, a ono vodi k pogrešnim finansijskim izvještajima i pronevjeri koja se odnosi na
neovlašteno pripisivanje imovine.
Revizor treba imati dužnu pažnju i profesionalni skepticizam kako bi postigao razumno
uvjerenje da će se značajne pogreške i nepravilnosti otkriti.Profesionalni skepticizam znači da
revizor treba ostati objektivan i nepristan pretpostavljajući da uprava nije niti iskrena niti
neiskrena.
Ako revizor sumnja ili otkriva nepravilnosti, treba razmotriti ima li to značajan efekat na
finansijske izvještaje i koje su njene potencijalne posljedice na druge dijelove revizije.

Nezakonite činidbe – Pojam nezakonite činidbe odnosi se na povrede zakona ili državnih
propisa.Mogu se razlikovati nezakonite činidbe koje imaju neposredan i značajan utjecaj na
finansijske izvještaje i one koje imaju značajne ali posredne učinke.Revizor treba uzeti u obzir
zakone i propise koji su opštepriznati te imaju neposredan i značajan utjecaj na određivanje
iznosa u finansijskim izvještajima.
Utvrđivanje povezanih stranaka
Važno je da u fazi planiranja revizor pokuša identificirati sve povezane stranke zato što
postoji mogućnost da one ne posluju prema svom najboljem interesu.Kada identificira
povezane stranke, revizor treba da dobije njihova imena kako bi se poslovni događaji s takvim
strankama identificirali i istražili.
Provođenje preliminarnih analitičkih postupaka
Analitički postupci su skup procjena finansijskih informacija putem proučavanja uvjerljivih
odnosa između finansijskih i nefinansijskih informacija.U ovoj fazi glavni ciljevi analitičkih
postupaka (1) razumjevanje komitentovih poslova i poslovnih događaja i (2) identifikacija
računa finansijskih izvještaja koji vjerovatno sadrže pogreške.
Razvijanje opšte revizijske strategije i propremanje revizijskih programa
Kada završi s početnim standardnim koracima, revizor razvija opštu revizijsku strategiju.To
uključuje odluke o osobini, opsegu i vremenu provođenja revizijskih testova.Preliminarna
odluka revizora u pogledu rizika kontrole određuje stepen testiranja kontrole, koji opet utiče
na testove salda revizora.
VRSTE REVIZIJSKIH TESTOVA
Postoje dva osnovna tipa revizijskih testova:
• Testovi kontrole
• Dokazni testovi
Testovi kontrole
Testovi kontrole sadrže postupke usmjerene na procjenu učinkovitosti oblika i rada interne
kontrole.Kada su testovi kontrole usmjereni na oblikovanje, revizor razmatra je li kontrola
osmišljena tako da može spriječiti ili otkriti značajne pogreške.Testovima kontrole
usmjerenim na učinkovitost rada kontrole ispituje se kako se kontrola provodila u stvarnosti,
dosljednost u njezinoj primjeni i ko ju je provodio.
Dokazni testovi
Dokazni testovi izvršavaju se kako bi se otkrile značajne pogreške (tj.pogreške u iznosima) na
nekom računu bilanse, vrsti poslovnih događaja i komponentama finansijskih
izvještaja.Postoje tri kategorije dokaznih testova:
a) dokazni testovi poslovnih događaja
b) analitički postupci
c) testovi salda

Dokazni testovi poslovnih događaja – Dokazni testovi poslovnih događaja namjenjeni su
otkrivanju pogrešaka ili nepravilnosti u pojedinačnim poslovnim događajima.Ispitivanje
pojedinačnih poslovnih događaja pruža revizoru dokaze o revizijskim ciljevima, valjanosti,
potpunosti, procjeni, mehaničkoj tačnosti i cutoff.
Analitički postupci – Skup procjena finansijskih informacija koji su dobiveni proučavanjem
utemeljenih odnosa između finansijskih i nefinansijskih informacija.
Testovi salda – Koncentrišu se na analitiku iznosa sadržanih u nekom bilansnom
računu.Takvi su testovi vežni zato što se njima utvrđuje postojanje značajnih pogrešaka na
računima.
Dvonamjenski testovi – Ovaj test je primarno namjenjen testiranju učinkovitosti kontrole, ali
također pruža dokaz o tome sadrži li izlazna faktura pogrešnu količinu, vrstu ili
cijenu.Testovima s dvojnom namjenom može se također unaprijediti učinkovitost revizije.
ANALITIČKI POSTUPCI
Analitički postupci su skup procjena finansijskih informacija koji su dobiveni proučavanjem
utemeljenih odnosa između finansijskih i nefinansijskih informacija.Analitički postupci
variraju od upotrebe jednostavnih usporedbi do kompleksnih modela.Pravilna upotreba
alanitičkih postupaka zahtjeva od revizora poznavanje komitentovih poslova i djelatnosti
kojom se bavi.
Vrste analitičkih postupaka
Neki uobičajeni tipovi analitičkih postupaka:
• Poređenje finansijskih informacija za tekuću godinu s informacijama iz prethodni
godina nakon uzimanja u obzir poznate promjene.
• Poređenje finasijskih informacija za tekuću godinu s proračunima, projekcijama i
prognozama – ovaj tip analitičkog postupka je sličan prethodnom, samo što se u ovom
slučaju stvarni rezultati komitenta uspoređuju s planiranim.
• Odnosi između elemenata finansijskih informacija u tekućem periodu
• Poređenje komitentovih finansijskih informacija s informacijama za ukupnu privrednu
djelatnost – upoređuje se s prosjekom
• Odnos između finansijskih i nefinansijskih informacija – broj zaposlenih, radni sati
itd.
Svrhe analitičkih postupaka
Analitički postupci se koriste:
1. kao pomoć revizoru pri planiranju osobine, vremena provođenja i opsega ostalih
revizijskih postupaka
2. kao nezavisan test za prikupljanje dokaza o posebnim izjavama vezanim za saldo ili
vrste poslovnih događaja
3. kao sveukupni uvid u finansijske informacije u zadnjoj fazi uvida
Analitički postupci se zahtjevaju u fazama planiranja i jelovitog uvida pri svim revizijama
finansijskih izvještaja izvršenih u skladu s revizijskim načelima.

Analitički postupci koji se koriste pri planiranju revizije
Upotreba analitičkih postupaka u planiranju revizije, ciljevi su:
1. podizanje stepena razumijevanja revizora za poslove i poslovne događaje komitenta
koji su se zbili od posljednje revizije;
2. identificiranje područj koja predstavljaju rizike relevantne za reviziju
Revizor treba utvrditi jesu li nastali neuobičajeni poslovni događaji, iznosi pokazatelji ili
trendovi koji utječu na finansijske izvještaje i planiranje revizije.
Analitički postupci kao nezavisan test
Prvi korak je utvrđivanje očekivanog iznosa ili računskog salda.Kada se analitički postupci
koriste kao izravni dokazni testovi, revizor testira jedan ili više posebnih revizijskih
ciljeva.Učinkovitost analitičkih postupaka u identificiranju značajnih pogrešaka ovisi o:
• osobini procjene ili cilju revizije
• uvjerljivosti i predvidivosti odnosa
• raspoloživosti i pouzdanosti korištenih informacija
• tačnost očekivanih iznosa
Osobina procjene ili cilj revizije – Analitički postupci se mogu koristiti za testiranje svih
ciljeva revizije osim vlasništva.Međutim oni su učinkovitiji pri identifikaciji određenih tipova
pogrešaka nego u testiranju pojedinih poslovnih događaja.Bit je u tome da revizor mora biti
siguran da je izvršeni analitički postupak za izjavu ili reviziju cilja koji se ispituje
odgovarajući.
Uvjerljivost i predvidivost odnosa – Glavni problem kod uvjerljivosti je u tome je li korišteni
odnos kojim se provjerava izjava ili revizijski cilj smislen.
Raspoloživost i pouzdanost informacija
Sposobnost procjene očekivanih iznosa za određene ciljeve revizije je funkcija pouzdanosti
raspoloživih informacija.Pouzdanost informacija za procjenu očekivanih vrijednosti ovisi o tri
faktora:
1. nezavisnost i kvalifikacije izvora dokaza
2. učinkovitost interne kontrole
3. direktno znanje revizora
Tačnost očekivane vrijednosti
Tačnost očekivane vrijednosti je funkija značanosti i sigurnosti revizije za cilj koji se
testira.Ako cilj revizije zahtjeva veliku sigurnost, tačnost očekivanog iznosa je relativno
mala.Kako se smanjuje tačnost, revizor će vjerovatno trebati provoditi više revizijskih testova.
Analitički postupci korišteni u sveobuhvatnom uvidu
Cilj analitičkih postupaka u fazi sveobuhvatnog uvida je pomoć revizoru u utvrđivanju
zaključaka do kojih se došlo i procjeni objavljivanja finansijskih izvještaja u cjelosti.To
zahtjeva uvid u probni bilans, finansijske izvještaje i bilješke kako bi se (1) prosudila
primjerenost dokaza prikupljenih za opravdavanje neuobičajenih ili neočekivanih salda

istraživanih tokom revizije i (2) utvrdilo postoje li kakva neuobičajena salda ili odnosi koji se
nisu ispitalo.
6 INTERNA KONTROLA U REVIZIJI FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA
INTERNA KONTROLA
Interna kontrola je skup postupaka koje oblikuje uprava, rukovoditelji i ostali djetlatnici sa
svrhom sticanja razumnog uvjerenja glede postizanja ciljeva na području slijedećih kategorija:
1) učinkovitost poslovanja
2) pouzdanost finansijskog izvještavanja
3) usklađenost s primjenjivim zakonima i propisima
Za reviziju je mjerodavna interna kontrola koja se odnosi na pirpremu finansijskih izvještaja
za vanjske korisnike. Npr., oni kontrolni postupci koji se odnose na zaštitu imovine
mjerodavni su za reviziju pošto neuvrštavanje određene imovine u fin. izvještaje dovodi do
nerealnog i neobjektivnog objedinjavanja fin. izvještaja. Ostali kontrolni postupci mogu biti
mjerodavni ukoliko se odnose na informacije koje revizor koristi prilikom provedbe
revizijskih postupaka. Suprotno, određeni kontrolni postupci koji se odnose na donošenje
standardnih ili poslovnih odluka uprave ne moraju biti mjerodavni za reviziju. Npr., postupci
koji se odnose na problematiku poput dizajna proizvoda ili mjesta proizvodnje vjerovatno
neće biti mjerodavni za reviziju fin. izvještaja.
Stajalište uprave
Sistem interne kontrole omogućava da se zadovolji upravljačka i zastupnička odgovornost. Ti
kontrolni postupci moraju pružati razumno uvjerenje glede postojanja odgovarajućeg nadzora
nad imovinom i poslovnim knjigama preduzeća. To se može postići oblikovanjem sistema
interne kontrole gdje se od zaposlenih zahtijeva poštovanje odgovarajućih politika (zahtijev
da svaki posl. dogoađaj ima odogovarajuće odobrenje). Takav sistem interne kontrole
osigurava i uslove u kojima se potiče i nadzire učinkovitost. Također je bitno da u preduzeću
postoji sistem kontrole koji generira pouzdane informacije za potrebe donošenja odluka.
Uprava ima brojne razloge za postavljanje i održavanje jakog sistema interne kontrole.
Stajalište revizora
Za revizora važnost interne kontrole proizilazi iz drugog standarda:
Odgovarajuće poznavanje interne kontrole bitno je kao osnovica za planiranje revizije, te
utvrđivanje osobine, vremena i opsega testova koje treba provesti.
Revizora najviše zanimaju oni kontrolni postupci koji su mjerodavni za komitentovo
evidentiranje, obradu, zbrajanje i objavljivanje finansijskih informacija u skladu sa izjavama
uprave. Pri tome su revizoru potrebna uvjerenja glede pouzdanosti informacija dobivenih
unutar sistema interne kontrole, tj. kako interna kontrola utiče na realnost i objektivnost fin.
izvještaja, te zaštitu imovine i poslovnih knjiga.
KOMPONENTE INTERNE KONTROLE
• uslovi u kojima se provodi kontrola
• procjena rizika
• kontrolne aktivnosti
• informisanje i priopćavanje
• nadzor

Prilikom planiranja revizije, revizor se treba u dovoljnoj mjeri upoznati sa svakom od
navedenih 5 komponenti interne revizije.
1) Uslovi u kojima se provodi kontrola
Uslovi u kojima se provodi obilježje su čitave organizacije i utiču na svijest zaposlenih o
kontroli. Faktori koji utiču na uslove u kojima se provodi kontrola:
a) Poštenje i etičke vrijednosti
Učinkovitost interne kontrole funkcija je poštenja i etičkih vrijednosti pojedinaca koji
kreiraju, provode i nadziru provedbu postavljenih kontrolnih postupaka. Preduzeće mora
usvojiti etičke standarde i standarde ponašanja, o tome izvjestiti zaposlene, te svakim danom
jačati njihovu primjenu. Uprava mora nastojati ukloniti poticaje ili iskušenja koja mogu
navesti zaposlene da se uključe u nepoštene, nezakonite ili neetične radnje.
b) Davanje važnosti profesionalnosti
Profesionalnost je skup znanja i vještina koje su neophodne za ispunjavanje zadataka koji
stoje u opisu radnog mjesta. Svako radno mjesto mora imati određeni stepen profesionalnosti
izražen kroz zahtijevanu razinu znanja i vještina. Svaki posao mora imati formalni ili
neformalni opis, a uprava za njega upošljava profesionalnog djelatnika.
c) Sudjelovanje uprave ili revizijskog odbora
Članovi uprave i njezin revizijski odbor utiču na svijest preduzeća o kontroli. Uprava i
revizijski odbor moraju svoje dužnosti shvatiti ozbiljno, te računovodstvenu politiku i
izvještajnu politiku i postupke u preduzeću nadzirati aktivno. *
d) Filozofija i poslovni stil uprave
Osmišljavanje, provođenje i nadzor sistema interne kontrole odgovornost je uprave. Filozofija
i poslovni stil uprave mogu značajno uticati na kvalitetu interne kontrole. *
e) Organizacijska struktura
Organizacijska struktura definiše način na koji se prenose i nadziru ovlaštenja i odgovornosti
u preduzeću. Faktori kao što su stepen tehnologije u industrijskoj grani kojoj preduzeće
pripada i eksterni uticaji kao što je regulacija značajno utiču na vrstu njegove organizacijske
strukture.
f) Prenos ovlaštenja i odgovornosti
Način prenošenja ovlaštenja i odgovornosti, te način na koji se postavlja hijerarhija odnosa u
izvještavanju te davanju odobrenja.
g) Kadrovska politika
Kvaliteta interne kontrole je direktna funkcija kvalitete zaposlenika koji upravljaju sistemom,
zato preduzeće mora imati dobru politiku zapošljavanja.
2) Procjena rizika
Procjena rizika finansijskog izvještavanja uključuje određivanje, analizu i upravljanje rizicima
mjerodavnim za pripiremu realnih i objektivnih finansijskih izvještaja objavljenih u skladu sa
opšteprihvaćenim računovodstvenim načelima.
Rizici se mogu opjaviti ili promijeniti u okolnostima:
 Promjene uslova poslovanja (promjene zakona utiču na konkurentski pritisak)
 Novi djelatnici (različito shvataju internu kontrolu)
 Novi ili usavršeni informacijski sistemi
 Nagli rast (širenje poslovanja može oslabiti kontrolu)
 Nova tehnologija
 Nove proizvodne liije, proizvodi i aktivnosti (ako s njima preduzeće nema iskustva)
 Restruktuiranje preduzeća (prate ga smanjenje zaposlenih i promjena u nadzoru)
 Poslovanje s inozemstvom
*
Oznaka * znači da je taj dio značajno skraćen!
*

 Računovodstveni propisi (utiče na rizik pripreme fin. izvještaja)
3) Aktivnosti kontrole
Aktivnosti kontrole su politike i postupci kojima se osigurava da se sve potrebne radnje u
svezi sa rizicima uključenim u postizanje ciljeva preduzeća poduzete.
 Uvidi u poslovanje
 Obrada podataka (Opća kontrola i kontrola sofvera)
 Fizička kontrola
 Podjela dužnosti (ovlaštavanje više osoba po istom poslu)
4) Informisanje i priopćavanje
Djelotvoran računovodstveni sistem sastoji se od takvih metoda i evidencija koje će:
 Identificirati i evidentirati sve valjane poslovne događaje
 Poslovne događaje detaljno opisati na vremenskoj osnovi na način koji
omogućuje njihovu odgovarajuću klasifikaciju u fin. izvještajima
 Procijeniti vrijednost poslovnih događaja na način koji omogućuje
evidentiranje njihove odgovarajuće monetarne vrijednosti u fin. izvj.
 Utvrditi razdoblje u kojem su poslovni događaji nastali kako bi se omogućila
njihova evidencija u odgovarajućem obračunskom razdoblju
 U fin. izvještajima na odgovarajući način objaviti poslovne događaje i sve što
je u vezi s njima
5) Nadzor
Uprava treba nadzirati internu kontrolu i provjeriti djeluje li ona onako kako je osmišljeno.
Nadzor se može vršiti kroz kontinuirane aktivnosti ili putem odvojenih procjena.
Kontinuirane aktivnosti nadzora ugrađene su u svakodnevno poslovanje. (rukovoditelj višeg
nivoa nadzire one nižeg nivoa).
Prisutnost snažne funkcije interne revizije ojačava uslove u kojima se provodi kontrola.
Uticaj veličine preduzeća na internu kontrolu
Pisani kodeks o ponašanju će koristiti velika preduzeća, dok mala ili srednja neće. U malom
preduzeću gdje je vlasnik često i menadžer eliminiše se rizik jer je on svakodnevno uključen u
nadzor poslovanja.
Ograničenja interne kontrole
Interna kontrola treba da pruži razumno uvjerenje o ostvarenju cilja preduzeća, a razumno
uvjerenje znači ravnotežu troškova i koristi kontrole.
Učinkovitost svakog sistema interne kontrole podložna je određenim ograničenjima – kršenje
interne kontrole od strane uprave (kad menadžer naredi podređenom da pogrešno proknjiži
posl. događaj), pogreške djelatnika i tajni sporazumi.
RAZMATRANJE INTERNE KONTROLE PRILIKOM PLANIRANJA I PROVEDBE
REVIZIJE
Prema modelu revizijskog rizika to je umnožak inherentnog rizika, kontrolnog rizika i rizika
neotkrivanja (RR=IR*KR*RN).
Planiranje revizijske strategije
Revizor može izabrati između dviju revizijskih strategija:
1) strategija nepouzdavanja u internu kontrolu (strategija neovisnosti)

- kontrole se ne odnose na izjavu
- procijenjeno je da kontrole ne djeluju učinkovito
- nedovoljna procjena učinkovitosti kontrole
2) strategija pouzdavanja u internu kontrolu komitenta
- određivanje specifičnih internih kontrola mjerodavnih za određene izjave
kojima će se vjerovatno spriječiti ili otkloniti značajne pogreške
- testiranje takvih kontrola kako bi se procijenila njihova učinkovitost
Za različite računovodstvene cikluse ili revizijske ciljeve unutar pojedinih ciklusa mogu
postojati različiti stepeni pouzdavanja u komitentovu internu kontrolu.
Ciljevi revizije za internu kontrolu su:
Valjanost, Potpunost, Pravovremenost, Autorizacija, Procjena, Klasifikacija, Prijenos i
Zbrajanje.
Razlozi revizorovog poznavanja komitentovog sistema interne kontrole:
• kako bi se utvrdilo je li preduzeće podobno za reviziju
• kako bi se utvrdile vrste mogućih pogrešaka
• kako bi se utvrdio kontrolni rizik koji se zatim odražava na rizik neotkrivanja
• kao pomoć u oblikovanju dokaznih testova
Revizor treba prikupiti dovoljno znanja o uslovima u kojima se kontrola provodi kako bi
mogao razumjeti svijest i radnje menadžmenta.
Revizor se treba informisati o načinu komitentovog razmatranja rizika.
Revizijski standardi ne zahtijevaju od revizora da razumije sve aktivnosti kontrole posl.
događaja ili salda na računima fin. izvještaja, već u zavisnosti od njegove revizijske strategije
(neovisnosti ili pouzdavanja u internu kontrolu) određuje razinu kontrolnog rizika.
Razumijevanje informacijskog sistema zahtijeva odgovor na pitanja:
- koje su vrste poslovnih događaja značajne za fin. izvještaje
- kako takvi poslovni događaji nastaju
- koji računovodstveni podaci su povezani sa obradom i objavljivanjem
informacija
- kako se informacije računovodstveno obrađuju
- kako se pripremaju finansijski izvještaji
Revizor treba razumjeti način nadzora interne kontrole u preduzeću, koje npr. vrši interni
revizor.
Revizijski postupci:
- ispitivanje kvalitete članova uprave, nadzornih i ostalih djelatnika
- ispitivanje dokumenata i izvještaja
- ispitivanje aktivnosti i poslovanja
Npr. za račun potraživanja od kupaca revizor mora poznavati uslove u kojima se provodi
kontrola, značajne vrste poslovnih događaja, politike za priznavanje prihoda, informacijski
sistem i načine priopćavanja, te također mora znati u koje se aktivnosti kontrole može
pouzdati. *
Dokumentiranje informacija prikupljenih o internoj kontroli
Revizor može dokumentirati svoje poznavanje interne kontrole na više načina:
 primjercima priručnika i organizacijskim shemama koje se odnose na postupke
preduzeća. (Mnoge org. pripremaju priručnike kojima se dokumentiraju usvojene
politike i postupci. Organizacijska shema je utvrđeni poredak nadležnosti.)
 bilješkama revizora (Mogu se primjeniti kada je sistem interne kontrole jednostavan)
*
Pogledati vježbe iz Kontrole i revizije (procjena značajnosti i rizika pojedinih računa)

 upitnicima o internoj kontroli (Primjenjuju se kod preduzeća sa složenijim sistemom
interne kontrole)
 dijagramima toka (to su slike računovodstvenog sistema preduzeća)
Testovi kontrole
Strategija neovisnosti = visok kontrolni rizik = test kontrole se ne provodi
Strategija pouzdavanja u internu kontrolu => testovi kontrole se provode kako bi se osigurali
dokazi kojima se opravdava niža razina kontrolnog rizika.
Za testiranje kontrole koriste se brojni revizijski postupci:
 pitanja upućena odgovarajućim djelatnicima
 ispitivanje dokumenata i izvještaja koji upućuju na izvršavanje neke politike ili
postupka
 promatranje primjene politika i postupaka
 ponovna primjena neke politike ili postupka od strane revizora
Opseg revizijskih testova ovisit će o veličini procijenjenog kontrolnog rizika. Opsežniji
testovi kontrole = više dokaza koji opravdavaju procjenu kontrolnog rizika na nižu razinu.
Procjena kontrolnog rizika je upoređivanje sa planiranom procjenom. Ako testovi pokazuju
razliku treba podići razinu kontrolnog rizika. *
Za strategiju malog rizika neotkrivanja fizičko ispitivanje zaliha provodi se krajem godine
(velik kontrolni rizik), a za strategiju velikog rizika neotkrivanja revizor može provesti fizičko
ispitivanje periodično (mali kontrolni rizik).
VRIJEME PROVOĐENJA REVIZIJSKIH POSTUPAKA
Revizijski postupci se mogu provoditi na nadnevak periodičnih izvještaja ili na kraju godine.
Testovi kontrole
Više je razloga za periodične testove kontrole (da se smanji razina potrebnog prekovremenog
rada krajem godine). Revizoru se omogućava da otkrije pogreške, koje će se ispraviti, prije
nego se dovrši revizija.
Ako se dogode neke značajne promjene ili su rezultati testova nepovoljni revizor treba
provesti dodatne revizijske postupke za razdoblje koje nije pokriveno periodičnim testovima.
Dokazni testovi
Kada se dokazni testovi provode na nadnevak periodičnih izvještaja, revizor treba razmotriti:
- razinu kontrolnog rizika
- izmjenjene uslove poslovanja ili okolnosti koje mogu dovesti do toga da
uprava pogrešno utvrdi finansijske iznose za ostatak razdoblja
- kontrolni postupke koji osiguravaju da je račun pravilno analiziran i usklađen,
uključujući odgovarajuće cutoff postupke
- sposobnost revizora da ispita ostatak razdoblja
Za periodično izvještavanje revizor obično provodi dodatne dokazne testove (usporedba salda
na kraju godine sa saldom na nadnevak periodičnih izvještaja). Ako periodična testiranja
otkriju pogreške, revizor će morati preispitati dokazne testove planirane za ostatak razdoblja
ili će morati neke dokazne testove ponoviti krajem godine.
PRIOPĆAVANJE PROBLEMATIKE POVEZANE S INTERNOM KONTROLM
Revizijski standard br. 60 zahtijeva da revizor izvjesti (u pisanom obliku) revizijski odbor ili
slično tijelo o svim bitnim nedostacima interne kontrole.
Taj izvještaj uključuje:
 izjavu da je svrha revizije izvještavanje o finansijskim izvještajima, a ne pružanje
osiguranja kvalitete informacija u svezi s internom kontrolom
 definiciju bitnih nedostataka
*
str. 216

 izjava o ograničenjima distribucije takvog izvještaja
Revizor, pored navedenog, može komitentu kroz pismo upravi priopćiti sugestije u vezi s
učinkovitijim poslovanjem.
7 UČINCI KOMPJUTERSKE OBRADE PODATAKA NA
REVIZIJSKI RAD
DOSTIGNUĆE KOMPJUTERSKE TEHNOLOGIJE I NJIHOV UČINAK NA REVIDIRANJE
Promjena kompijuterske tehnologije u računovodstvenim sistemima može revizorima
ponuditi značajne povoljne prilike. Npr.kompjuterizovani sistem može olakšati
revizorskim društvima obavljanje nekih dijelova revizije koji su manje značajni vanjskim
korisnicima i zanimljiviji računovodstvu preduzeća, a možda je učinkovitiji.
Tehnološke promjene koje mogu uticati na reviziju:
 Distribuirana obrada podataka, rad u mreži i elektronska razmjena podataka
 Sistem sa realnim vremenom
 Sistem koji podržava odlučivanje/ekspertni sistem
 Kompjuterski rad krajnjeg korisnika
Distribirana obrada podataka, rad u mreži i elektronska razmjena podataka
Distribuirana obrada podataka prenosi opremu za obradu podataka na sektore,odnosno odjele.
Npr.mogu se po odjelima postaviti minikompjuteri kako bi svaki odjel mogao kontrolisati
obradu podataka i voditi vlastite podatke. Nakon toga se u unaprijed određeno vrijeme mogu
slati izabrani podaci u matični kompjuter kako bi se ažurirala dokumentacija.(pogledati sliku
7-1 str.232)
Postoje dvije glavne mreže. Jedna vrsta mreže je mreža unutar preduzeća koja je poznata kao
lokalna mreža. Njom je omogućeno međusobno komuniciranje različitih skupina unutar
organizacije(npr.preko e-maila). Preko mreže mogu također različite skupine doći do
dadoteka , bilo da su one pohranjene na jednom mjestu ili raspoređene na više mjesta.
Drugom vrstom mreže može se komunicirati izvan organizacije. Ako je preduzeće spojeno na
mrežu širokog područja, može neposredno kompjuterom slati podatke različitim
skupinama(npr.dobavljačima,kupcima). Smanjenje rada sa papirima i brže obrtanje poslovnih
događaja neke su prednosti elektronske razmjene podataka.
Revizijske implikacije. Kod distribuirane obrade podataka revizor najveću pažnju usmjerava
na kontrolu kojom se ograničava pristup sistemu i telekomunikacijsku kontrolu koja se odnosi
na prijenos podataka u i od centralnog kompjutera. Revizor treba provjeriti ograničava li
kontrola pristup mreži, podacima, softverima u datotekama i bazama podataka koje su
pohranjene u mreži. Takva kontrola osigurava
valjanost, odobravanje i potpunost obrađenih poslovnih događaja.
Sistem sa realnim vremenom
U on-line sistemu sa realnim vremenom poslovni se događaji unose pojedinačno, a ne u grupi.
To znači da se ne stvara nikakva datoteka poslovnih događaja koja će se kasnije slati u glavnu
datateku. Istovremeno sa unosom podataka mijenja se i glavna datoteka, iako je uobičajeno da
se sa svrhom kontrole podaci evidentiraju u dnevnik poslovnih događaja. On-line sistemi s
realnim vremenom u znatnoj se mjeri temelje na tehnologiji mrežnog sistema i baze podataka.
Npr.on-line sistemi sa realnim vremenom primjenjuju se u sistemu vođenja zaliha kod kojih
se zalihe nabavljaju po potrebi i praktički bez zadržavanja u skadištu šalju u proizvodnju.
Revizijske implikacije.U takvim sistemima vjerovatno postoji manji broj izvornih
dokumenata u obliku fizičkih kopija i isto tako, za uvjerenje u vezi sa potpunosti sistemi ne
mogu imati nikakve kontrole. Prema tome, veća se pažnja poklanja kontrolama za sprečavanje
pristupa u sistem. U on-line sistemima sa realnim vremenom revizor će se morati više
oslanjati na internu kontrolu i kontinuiranu reviziju.
Sistem koji podržava odlučivanje/Ekspertni sistem
Ekspertni sistemi omogućuju da se znanje i odlučivanje profesionalaca prenese u
kompjuterski program. Često se sistem koji podržava odlučivanje i ekspertni sistem

primjenjuje kao dio računovodstvenih sistema. Oni se koriste kod odobravanja odgađanja
plaćanja, procjene polica osiguranja itd.
Učinak na reviziju. Ako komitent koristi sisteme kao što su sistem koji podržava odlučivanja
i ekspertni sistem, revizor se može suočiti sa problemima kontrole. Ako ovi sistemi donose
značajne organizacijske odluke, revizor će morati razmotriti cjelokupnu logiku sistema i način
na koji sistem donosi odluke.
Mogućnost kompjuterskog rada po odjelima
Kraće vrijeme pokretanja softvera i povećana usklađenost između odjela korisnika i odjela
elektronske obrade podataka(EOP)predstavljaju dvije glavne prednosti kompjuterskog rada po
odjelima. Značajan problem kompjuterskog rada po odjelima je činjenica da kontrolu EOP-a
koja postoji u glavnom kompjuterskom centru nemaju odjeli koji koriste kompjutere.
Učinak na reviziju. Kontrola kompjuterskog rada u različitim odjelima predstavlja revizoru(i
upravi) značajan problem jer zbog slabe kontrole u odjelima djelatnici mogu na
neodgovarajući način ući u glavni kompjuterski centar i promjeniti podatke. Ako ne postoji
kontola koja to sprječava, revizor će trebati razmotriti sistem zaštite cjelokupne imovine i
podataka.
UČINAK EOP-a NA INTERNU KONTROLU
U poglavlju 6 opisano je pet komponenti interne kontrole. Posebno se raspreavljalo o
(1)faktorima koji utiču na uvjete kontrole,(2) rizicima koji su mjerodavni za ispunjavanje
komitentovog cilja,(3) kontrolnim aktivnostima kojima se provjerava je li nešto poduzeto u
vezi sa tim rizicima (4) zahtjevima za informiranjem i komunikacijom i (5) aktivnostima
nadzora.
Kontrolni faktori i kontrolne aktivnosti na koje utiče EOP
Kontrolni faktori: 1.ovlašćivanje i podjela odgovornosti 2.politika i praksa zapošljavanja
Kontrolne aktivnosti: 1.obrada podataka 2.fizička kontrola 3.odgovarajuća podjela dužnosti
Faktori uvjeta kontrole
Ovlašćivanje i podjela odgovornosti. Kako bi ostvario svoje ciljeve, bitno je da preduzeće
tačno podjeli ovlašćenja i odgovornosti. U slučaju neautomatiziranih sistema svaki odjel
obično odgovara za vlastite podatke. Međutim, u sistemu za upravljanje bazom podataka, tako
da se zbog međudjelovanja djelatnika pojedinih odjela i EOP odjela gube odgovornosti
djelatnika po odjelima.
Politika i praksa zapošljavanja. Bitna komponenta interne kontrole jesu sposobni i povjerljivi
djelatnici. Za rad kompjuterizovanog informacijskog sistema čak je još bitnija vještina i
profesionalnost djelatnika. Osim toga, u takvim je uvjetima samo nekoliko djelatnika
odgovorno za nadzor cjelokupnih podataka.
Kontrolne aktivnosti
Obrada podataka. Odobravanje poslovnih događaja i zaštite odgovarajuće dokumentacije i
evidencije dva su područja u kojima kompjuterska obrada može utjecati na kontrolne
aktivnosti. U neautomtizovanom sistemu lako je provjeriti politiku odobravanja jer djelatnik
koji odobrava poslovni događaj obično potpisuje dokument koji odobrava. U kompjuterskim
uvjetima,međutim,mnogi postupci odobravanja poslovnih događaja dio su softvera.
Kompjuterskim se programom može takođe vršiti procjena prodaje. Drugi problem odnosi se
na to ko dopušta pristup povjerljivim podacima. Teško će se otkriti da su možda neovlašteni
djelatnici došli do povjerljivih podataka.
Moguće je da u sistemu EOP-a nema trajnih kopija izvornih dokumenta i evidencije. Prema
tome,revizor možda neće revidirati uobičajenu papirnu dokumentaciju. Dobro opremljeni
kompjuterski sistemi trebaju imati evidenciju u strojno čitljivom obliku koja se pohranjuje na
disku ili traci. U tom slučaju, kod prikupljanja dokaza o obradi poslovnih događaja, revizor se
mora pouzdati u revizijske tehnike koje se pomažu kompjuterom.
Podjela dužnosti. Kod neautomatizovanih sistema može se obaviti podjela dužnosti između
različitih djelatnika koji iniciraju, odobravaju i evidentiraju poslovne događaje i koji čuvaju
imovinu. U kompjuterskim uvjetima sve te dužnosti mogu vršiti sistemski softveri.

Revizija

Recomendados

Recomendados

Mais conteúdo relacionado

Mais procurados

Mais procurados (20)

Semelhante a Revizija

Semelhante a Revizija (16)

Revizija