3.  Prostorno, zauzima područje Istočnog Rimskog Carstva
koje je nastalo 285.g. kada Dioklecijan administrativno
dijeli carstvo na zapadno i istočno
 U njegov sastav uključeni su – južni djelovi Balkanskog
poluotoka, Egejski poluotok, zapadni dio Male Azije,
Ravenna, Venecija, jug Italije, Mezopotamija, Sirija i
Sjeverna Afrika (vrijeme Justinijana I.)
 Kasnije, nakon provale Turaka, teritorij mu se znatno
smanjuje
 Glavni grad je Konstantinopolis (Carigrad, danas Istanbul)
 Bizantsko carstvo opstaje još puno tisućljeće nakon pada
zapadnog Carstva, do 1453.g. kada pada Carigrad

4.  Rano -bizantsko razdoblje (od Konstantina
Velikog do Justinijana Velikog)
 Zlatno ili klasično doba (527.-726.), vrhunac za cara
Justinijana (527. - 565.g.). To je vrijeme apsolutne moći
države koja je uspjela doći sve do Ravene, Venecije i
Juga Italije
 doba ikonoklazma (zabrana ljudskog lika unutar
sakralne građevine) (726. - 843.g.)
 doba Makedonske i Komnenske dinastije (11. i 12.
st.) - u ovoj fazi nakratko carstvo zauzimaju
Mlečani (Latinsko Carstvo)
 Doba dinastije Paleologa (vrijeme propadanja i
raspada Carevine).

6.  Prvi bizantski car
 Osnivač Konstantinopolisa – grada koji se razvio na
obalama Bospora, na prostoru malenog mjesta
Byzantium
 Konstantinopolis je građen po uzoru na Rim te ga
Konstantin proglašava glavnim gradom Carstva
 Održava se kontinuitet rimske prostorne
organizacije – forum, hipodrom, carska palača,
cardo i decumanus
 Teodozijeve zidine (u vrijeme Justinijana potpuno
odvajaju grad na poluotoku od kopna, u grad se
moglo ući i izaći samo na jedna vrata)

7.  Grči naziv za crkvu Svete Mudrosti
 Najveća je crkva Bizantskog Carstva te jedna od
najvećih crkava uopće
 Počeo ju je graditi Konstantin Veliki – no
nastradala je u požaru. Obnovljena je i proširena
krajem 4.st. ali je do temelja razrušena u pobuni
Nika 532.g.
 Justinijan započinje ponovo s gradnjom koja traje
samo 5.godina.
 Arhitekti koji su je projektirali – Antemije iz Trala
i Izidor iz Mileta

16.  U 6. stoljeću ispred ulaza na zapadu bio je četvrtasti atrij kojega više
nema. Dvostruki narteks na ulazu prekriven je redom od devet
križnih svodova
 Prolazom kroz glavni trodjelni ulaz sa carskim vratima može se
vidjeti apsida na suprotnom, istočnom, kraju crkve – kao kod
ranokršćanskih bazilika. No, za razliku od longitudinalnog
simetričnog broda, Aja Sofija ima centralni plan. Vanjski
pravokutnik, gotovo kvadrat, određuje tlocrt cjeline. Iznad
središnjeg kvadrata nalazi se ogromna kupola koja je s istočne i
zapadne strane podržana s dvije polukupole, tvoreći tako
centralizirani longitudinalni prostor. Polukupole su sa suprotnih
strana podržane s po dvije polukružne apside, koje su opet podržane
s arkadama i još manjim polukupolama. Ritam postupnog silaženja,
raščlanjivanja volumena u niz sve brojnijih i manjih tijela jest ritam
postupnog konstruktivnog rasterećivanja i prenošenja tereta kupole
na sve, i najudaljenije dijelove građevine. Na ovaj način arhitekti su
postigli ogroman jedinstven unutrašnji prostor koji veličinom nije
postignut sve do gradnje Bazilike sv. Petra u Rimu (1564.).
 Na kutovima centralnog prostora diže se osam stubova, koji tvore
konstruktivni kostur. Između njih arkade sa stupovima u dvije etaže
(galerije) razgraničuju središnji prostor od bočnih prostora i
nadsvođeni su križnim svodovima..

17.  Kupola stoji na pandantivimam (trokutasti segmenti konkavnih stranica) kojima se
veže na četiri golema luka. Zbog dojma lebdenja su pandantivi i dobili ime (latinski
pendere = visjeti). Zahvaljujući njima omogućen je glatki prijelaz s četvrtaste osnove
na kružni oblik kupole i arhitekti su mogli graditi veće i lakše kupole. Kupola je
najraniji primjer uporabe pandantiva velikih dimenzija i označila je svu bizantsku
gradnju poslije.
 Kupola je izgrađena jednim slojem opeke čime je stvorena tanka stjenka koja je
minimalizirala težinu pandantiva. Unutarnji pogled pokazuje kako je svaki od 40
malenih polukružnih prozora u bazi kupole odvojen malim svodnim lukom čime je
ojačana iznutra. Ovi prozori dopuštaju zrakama svjetlosti da ulaze u crkvu iz svih
smjerova (u jednom trenutku nam se može učiniti kako kupola lebdi odvojena od crkve
– ranokršćanska simbolika savršenog kruga kao Kraljevstva Nebeskog).
 Lunete (polukružni zidovi ispod lukova) sjevernog i južnog zida imaju dva reda
prozora, pet iznad sedam. Svaka polukupola također ima po pet prozora. Bogata
uporaba prozora i arkada na Aja Sofiji stvara dojam lakoće i otvorenosti prostora.
Lukovi koji spajaju bočne brodove s glavnim imaju kapitele koji su izdubljeni bogatim
biljnim uzorcima i pleterom (tzv. naborani kapiteli). Njihove malene volute podsjećaju
na antičke elemente koji su opet potisnuti treperavim bizantskim stilom. Posebnom
tehnikom bušenja kamena postignuta je igra svjetlosti i sjene koja sugerira da u
kapitelu postoji šupljina koja negira njegovu konstruktivnu ulogu. Nadalje je masivnost
konstruktivnih elemenata negirana (skrivena) mozaicima i reljefno uokvirenim
mramornim pločama koje djeluju ljepotom svoje strukture.
 Aja Sofija, za razliku od Justinijanove San Vitale u Ravenni, je bila carska građevina.
Izgrađena za Cara i njegov dvor, a ne kao crkva za molitvu cijele zajednice. Svećenstvo
je zauzimalo polovicu centralnog prostora, a car sa svojom pratnjom – drugu polovicu.

18.  Bogata bizantskim spomenicima
 Izgrađene su u kratkom razdoblju čak tri crkve
 San Vitale
 San Apollinare in Classe
 San Apollinare Nuovo
 Dok je San Vitale crkva centralnog tlocrta, druge
dvije su longitudinalnog; to su jednostavne,
trobrodne bazilike čistih linija , s narteksom i
bazilikarnim osvjetljenjem.

33.  Mozaik je slikarska tehnika, koja se izvodi slaganjem raznobojnih, manje ili
više pravilnih kockica kamena, obojenog stakla, glazirane keramike.
 Kamene kockice dobivaju se usitnjavanjem (čekićem, kliještima) različitih
vrsta obojenog kamena. Tako usitnjene, kockice se koriste ovisno o svom
obliku i boji. Kockice se utiskuju u svježu žbuku ili cement.
 Mozaikom se oslikavaju zidne, podne ili svodne površine. Podni mozaici su
uglavnom od kamenčića, a zidni mogu biti i od drugih materijala.
 Zlatno razdoblje mozaik je doživio u Bizantu (prije toga je široku upotrebu
imao u Grčkoj i Rimu), pa iako se kasnije koristio, manje je bivao zastupljen
nego neke druge, jednostavnije slikarske tehnike. Još od drevnih (antičkih)
vremena poznata su nam dva načina izvedbe mozaika:
 opus tesselatum - sastavljen od kamenih kockica (nisu uvijek istih dimenzija)
a između kockica vidljiv je vezivni materijal (tzv. fuge)
 opus vermiculatum - sastavljen od sitnijih kockica, međusobno tijesno
povezanih, tako da se jedva vide ivice i međuprostori između njih. Kockice su
uglavnom iste veličine, a izrađene su od kamena, stakla ili glaziranih
odlomaka keramike.

34.  Bizantski ideal ljepote:
 visoke istanjene figure, ovalnih glava sa
prodornim očima, povijenim obrvama, dugog i
tankog nosa, malih usta, malih stopala u odnosu
na veličinu tijela, te raskošno dekorirane i
stilizirane odjeće.
 Svaka scena je lišena pokreta. Likovi na tim
mozaicima su tipizirani, statični, ceremonijalni,
ogromnih bademastih očiju, a pozadina je zlatna
(nebo je uvijek boje zlata u ranom kršćanstvu).
 Likovi se javljaju poredani u ravnim linijama –
stopala i oči su svima u istoj ravnini (nema visokih
i niskih likova)