skulptura, reljef, perspektive, kompozicije,

1. Primjeri i analize

2.  Puna plastika
A) Statua
B) Mobil
 Reljef
A) Visoki
B) Niski
C) Uleknuti

3. Miron, Diskobol, oko
450.g. pr. n.e.
 Statua je tijelo koje
slobodno stoji u prostoru
 Trodimenzionalno je
 Mora se obilaziti sa svih
strana da bi se doživjelo
 Statui se mijenja oblik
ovisno o našem kretanju

4. Alexander Calder
 Mobil je pokretna puna
plastika
 Masa mobila je neznatna
 Konstruiran je tako da se
nalazi u labilnoj ravnoteži
te se pokreće strujanjem
zraka
 Mobil se sam okreće
prema nama i ostvaruje se
u kretanju (nije ga
potrebno obilaziti sa svih
strana)

7. Giunio Basso, sarkofag

8.  Reljef je plastika oblikovana
samo s prednje i bočnih
strana
 Sa stražnje strane vezana je
za podlogu (zid, stranicu
sarkofaga, portal...)
 Kod visokog reljefa
izbočenje je vrlo
veliko, volumen prodire u
prostor a ponegdje prostor
prodire između volumena i
pozadine
 Visoki reljef se isto mora
obilaziti sa svih strana da bi
ga se doživjelo

9.  Volumen na niskom reljefu
tek je neznatno izbočen i
odvojen od podloge
 Niski reljef više podsjeća na
sliku nego li na skulpturu
 No on je ipak
trodimenzionalan pa se ubraja
u vrste skulpture
 Iako su razlike u visini
malene, svijetlo i sjena koji Apolon u kočiji, Rim
nastaju između izbočenig
djelova volumena i podloge
naglašavaju plastičnost i
trodimenzionalnost

10.  Na uleknutom reljefu prizor je
uklesan u kamenu ploču tj.
podlogu
 Kada bi ga gledali bočno, ne bi
Amenofis i Nefretiti
ništa vidjeli
 Nikakav volumen ne ulazi u
prostor
 Plastičnost (3D) se ostvaruje u
odnosu između ploha koje su sve u
istoj ravnini te udubljenja između
njih
 Udubljenja su plitka i uska, plohe
ravne pa ovakav reljef ima
sličnosti s crtežom

11. Karakterističan je za
egipatsku umjetnost

12.  Masa je prostorni oblik sa sve tri dimenzije: širinom,
duljinom i visinom. Masu također određujemo kao
obujam ili zapremninu nekog tijela u prostoru. Masa
iznutra može biti šuplja i sadržavati prostor unutar sebe,
kao primjerice kuća ili lopta. Masom možemo zvati
kamen, grumen gline i sl., ali i posve tanak list papira -
bilo koji trodimenzionalni oblik koji u sebi ne sadrži
prostor.

13.  Prema odnosu mase i prostora možemo napraviti
kategorizaciju mase pune plastike:
A) monolitna ili apsolutna masa
B) udubljeno-ispupčena masa
C) prošupljena masa
D) plošno-istanjena masa
E) linijski istanjena masa

14. Džamonja, Rijeka
 Monolitna masa je volumen
posve ispunjen materijom,
zatvoren, prostor je istisnut iz
volumena. Statičan je odnos
volumena i prostora: prostor
ne prodire u volumen, a
volumen ne prodire u prostor.
Prostor samo kruži i obavija
volumen. Oblik je zbijen.
Jaje, kamen ili krumpir
primjeri su apsolutne mase u
prirodi.

15.  Ako prostor negdje prodre u
volumen i ako volumen izađe u
prostor, tada govorimo o Jean Arp, Poprsje žene
udubljeno-ispupčenoj
masi, odnosno o konkavno-
konveksnoj masi.
 Arpova skulptura
kompozicijski ispituje
proporcionalne odnose
volumena i prostora
 volumen i prostor u jednakoj
mjeri prodiru jedan u
drugi, što je uglačanošću
površine dodatno
naglašeno, svjetlo putuje
osvjetljavajući i ističući
krivulje oblika.

16. Henri Moore
 Prošupljena masa nastaje
potpunim prolaskom
prostora kroz masu. Prostor
tada slobodno struji, a
volumen ga obuhvaća i
okružuje.
 Skulptura je oblikovana od
metalnog omotača koji se
savija oko prostora koji kroz
njega prodire
 Interakcija prostora i mase je
intezivna – prostor koji
prodire kroz masu jednako je
važan kao i sama
masa, prostor je sastavni dio
skulpture

17. Vojin
Bakić, Razlistana
forma
 Pritiskom na masu s obje strane
počinjemo ju istanjivati. Prostor
sve više dolazi do izražaja prema
masi koja se sve više smanjuje.
List papira, morska školjka ili
komad lima primjeri su plošno
istanjene mase
 Bakićeva skulptura zapravo je
limena ploča, narezana i
presavijana u različitim
pravcima. Tako je smisao
oblikovnog načela smještena već
u imenu: riječ "razlistana"
povezuje se s listom, plošno
istanjenim oblikom, ali i
drvetom na kojem se listovi šire i
trepere u svim smjerovima.

18. Giacometti, Čovjek
 Ako masu pritišćemo sa
četiri strane (odozgo,
odozdo, slijeva i zdesna)
počinjemo joj oduzimati
masu toliko da nas
konačni oblik podsjeća na
liniju, kao primjerice žica
ili grana. Pošto takvi oblici
ipak sadrže određenu
količinu mase (opipljivi
su) govorimo o njima kao
o linijski istanjenim
masama.

19.  Vrste likovnih kompozicija
ovise o rasporedu oblika
koje prikazujemo na plohi
 Kompozicija predstavlja
ili u prostoru, te tako
raspored i odnos dijelova postoje:
neke cjeline. Kompozicija je vodoravna, okomita, kosa
pojam koji u likovnoj (dijagonalna), kružna, pira
umjetnosti označava
midalna i slobodna
strukturu koju tvore likovni
kompozicija.
elementi u svom
međuodnosu.
 Kompozicija je umjetnost
raspoređivanja "raznih
elemenata kojima slikar
raspolaže da izrazi svoje
osjećaje". Henri Matisse

20. Zvonimir Buljević: Šetnja, 1975.

22. Georges De la Tour
Strpljiva Magdalena,
1638

24. Barbara Hepworth
Henri Matisse, Ples

26. Likovna kompozicija uključuje više pojmova, odnosno
načina kombiniranja likovnih elemenata:
 Ritam
 Kontrast
 Harmonija
 Ravnoteža
 Proporcije
 Dominacija
 Jedinstvo

27. Victor Vassarely
 Svojstvo svakog likovnog
djela je da ima sastavne
dijelove koji su jednoliki
ili raznoliki, te da se ti
dijelovi nižu u
ravnomjernim ili
nejednakim razmacima.
Taj redoslijed čimbenika i
njihov međusobni odnos
nazivamo ritam

29.  Proporcija je odnos između dvije
 Zlatni rez je kompozicijski zakon
veličine, mjerilo po čemu je nešto
veliko, malo ili skladno. Proporcije u kojem se manji dio prema većem
su skrivena, ali uvijek nazočna odnosi kao veći dio prema cjelini
sastavnica u kompoziciji svakog
likovnog djela i jedan od  Zlatni rez je matematički pojam
odlučujućih činitelja njegova razmjera koji se koristi u
sklada (harmonije) ili nesklada. umjetnosti
Jedno od najstarijih pravila sklada
je proporcija zvana "zlatni rez"  On se nikada ne može do kraja
koji glasi: manji dio prema većem, izračunati
odnosi se kao veći dio prema  Otkriven je u antičkoj Grčkoj a
cjelini.
ponovo se u europskom slikarstvu
 Proporcija izravno utječe na
pojam ljepote u mnogim javlja u doba renesanse
razdobljima (umjetnost antičke
Grčke i Rima, posebno
renesansa i klasicizam)

30. Piero Della
Francesca, Bičevanje
Caravaggio, Narcis Krista

31.  U likovnim umjetnostima perspektiva (od latinskog glagola
prospicere što znači vidjeti, razabrati) označava način
prikazivanja prostora na slici. Kao i u svakodnevnom govoru
kada govorimo kako "netko ima perspektivu, perspektivan je",
u perspektivi uvijek podrazumijevamo nešto ispred ili nešto
iza, bilo u prostoru, vremenu ili značenju. Tako perspektiva
istovremeno prikazuje i pogled na svijet, odnosno što je u
kojem vremenskom (povijesnom) razdoblju bilo više, a što
manje važno. Stoga, umjesto o prijenosu trodimenzionalne
stvarnosti u plohu je točnije govoriti o prijevodu stvarnosti u
sliku.
Razlikujemo više vrsta perspektiva, od kojih je svaka bila i
najbolja i jedina moguća za dotičnu kulturnu sredinu i u
određenom povijesnom trenutku:

32.  Vertikalnom se perspektivom ono što je u stvarnosti jedno
iza drugog prikazuje na površini slike jedno iznad drugog.
Dubina se na plohi prikatuje kao vertikalno nizanje traka
planova. Dosljedno tom plošnom načinu prikazivanja
prostora, ni likovi se ne oblikuju kao volumen (tonskom
modelacijom) već također plošno, bez sjena.

33.  Egipatsko slikarstvo je poznato po svojem slikarstvu
diktiranom poštivanjem plohe. Ljudski likovi su
pritisnuti uz plohu, i tamo gdje se pojavljuje dubina
(mnoštvo robova ili vojnika npr.) oni se prevaljuju i nižu
jedni nad drugima.

34.  U europskom slikarstvu vertikalna perspektiva karakteristična je za razdoblje
romanike, 11. i 12. stoljeće. Ovdje dolazi do zanimljive redukcije: pejzaž se
pojednostavljuje i konačno apstrahira u likovne trake raznih boja koje se
vertikalno slažu jedna na drugu; trake postaju "likovne kratice" za prostorne
planove. Iza figurativnih (ali plošnih) likova nižu se raznobojni pojasi u kojem
najviša traka plave boje uvijek označava nebo, a ostale boje prostor na zemlji.
Lijevo vidimo "Navještenje" i "Vizitaciju", mozaike iz Eufrazijeve bazilike u
Poreču, VI st., s raznobojnim trakama u pozadini. Zeleni pojas očito predočuje
travnato tlo, tamnomodri pejzaž, prirodu u daljini.

35.  Kronološki, obrnuta perspektiva slijedi vertikalnu, i
pojavljuje se u razdoblju gotike, u 13. i 14. stoljeću.
Gledajući predmete koji se protežu u daljinu, uočavamo
prividno lomljenje i deformiranje kuteva za koje znamo da
su pravi; ako se ta pojava želi prikazati ne razumijevajući
zakonitosti po kojima se to dešava, tada se objekti
prikazuju na onako kako ih vidimo - smanjeni razmjerno s
udaljenošću i paralelnim linijama koje se približavaju - već
obrnuto, paralelne linije se razmiću, a dimenzije predmeta
s udaljavanjem rastu. Dakle, na prikazu kubusa, obrnuta
perspektiva prikazuje zadnju, udaljeniju plohu kao veću od
prednje. Svijet se prikazuje naopačke, ali ne kroz razvijen
sustav, već instinktivno i nasumično. Stereometrijski likovi
se deformiraju u različitim smjerovima pokušavajući
svladati pravila vizualnih promjena objekata u prostoru.

37.  Pojavom geometrijske perspektive u 15.
st. započinje novo razdoblje u Europi:
renesansa. Začetak se pripisuje Massaciu i
njegovoj fresci "Svetog trojstva" u crkvi
Santa Maria Novella u Firenci, 1426. g.
 Iskustvo gotike o deformiranim
bridovima sada je dobilo objašnjenje
uređeno geometrijskom konstrukcijom
zasnovano na očištima ili nedogledima:
vertikalne linije pri udaljavanju ostaju
vertikalne, horizontalne ostaju
horizontalne, ali one koje se odaljavaju
odlaze u očište, kojih može biti jedno, dva
ili tri.

38.  Zakonitosti očišta možemo očitati na primjeru vizualne piramide koju je
konstruirao renesansni arhitekt i teoretičar Leone Baptista Alberti. Osnova
piramide je četverokut okrenut prema gledatelju, a njezin vrh se nalazi na
horizontu. Linije koje odlaze u očište (koje je u visini očiju) označavaju bočne
stranice koje se udaljavaju od gledatelja. Pomakom u stranu očište se izmiće u
suprotnu stranu, a podizanjem očiju (zajedno s tijelom, ako se uspinjemo
stubama primjerice) očište se spušta i nastaje tzv. "ptičja perspektiva". I
obrnuto, ako je objekt promatranja iznad nas govorimo o "žabljoj
perspektivi".
 Stoga vidimo kako se svi oblici koji se udaljuju od gledatelja pravilno smanjuju
(ako su jednake veličine, naravno) upravo po ovim dijagonalama koje vode u
očište. Konstrukcija se donekle komplicira uvođenjem drugog i trećeg očišta, ali
sustav je lako razumljiv.

40.  O počecima atmosferske perspektive možemo govoriti kod
Leonarda da Vincija. On ju je ne samo slikao, već i pisao o njoj
u svom Traktatu o slikarstvu u 15.st:
 pasus "258. O zračnoj perspektivi
Postoji još jedna perspektiva: nazivam je zračnom
(atmosferskom), jer se kroz raznolikost zraka mogu saznati
različita rastojanja raznih zgrada (...) ...ako želiš da na slici
izgledaju dalje jedna od druge, trebaš zamisliti dosta gust zrak.
Ti znaš da u takvom zraku poslijednje po redu stvarikoje se u
njemu vide, odnosno planine, zbog velike količine zraka koji se
nalazi između tvog oka i njih, izgledaju plavlje, gotovo zračne
boje kad je sunce na istoku. Dakle, (...) trebaš napraviti prvu
zgradu u njenoj boji; udaljeniju napravi sa nejasnijim
konturama i plavlju, a onu koja hoćes da bude još toliko
udaljena, napravi još toliko plavljom; onu koja hoćeš da bude
pet puta udaljenija, napravi pet puta plavljom."

41.  Atmosferska perspektiva je nadopuna
geometrijskoj perspektivi jer stvara
dodatnu iluziju dubine na slici a
karakteriziraju je tri promjene:
1. Obrisi - u prednjem planu su oštri, a u
daljini se omekšavaju
2. Tonovi boja - u prednjem planu
intenzivni i kontrastni, u daljini blijede
3. Spektar boja - blizu tople i one koje
jesu, u daljini se reduciraju na modre
 Leonardo je prvi počeo koristiti
zamućivanje kontura, i tom je postupku
dao ime sfumato
(maglićasto, zamagljeno, obavijeno
parom). Također, prvi je koji je tako
pristupio prikazivanju pejzaža; u tom
svjetlu, slavna slika Mona Lize dobiva
posve drugo značenje - na slici nije
važan literarni osmjeh već likovni
pejzaž u pozadini. Na njegovoj slici
Bogorodica sa Sv. Anom (1510.) taj
pejzaž vidimo još više naglašen.

42.  Vidimo da se atmosferska
perspektiva počela koristiti u
renesansi, u 15. st., ali je
posebnu važnost dobila u
razdoblju baroka u 17. st. To je
razdoblje koje otkriva da ni
geocentrični ni heliocentrični
sustavi nisu konačni; oko
sunčevog sustava raširio se
beskonačan svemir. Prostor je
postao beskrajan, a vrijeme
beskonačno. Tako se u
slikarstvu sve više afirmiraju
pejzaži kojima se želi dodati
osjećaj beskraja.

43.  Koloristička perspektiva se zasniva na optičkom svojstvu toplih
boja da djeluju ekspanziono, približavajuće, te hladnih boja da
djeluju introvertno, udaljavajuće. Stoga se u kolorističkoj
perspektivi prednji planovi bojaju toplim bojama
(crvenom, žutom i narančastom), a udaljeniji planovi hladnim
bojama (plavom, zelenom i ljubičastom).
 Izvor kolorističke perspektive je u atmosferskoj. Njenu
sistematizaciju svjesno su obavili tek impresionist šezdesetih
godina 19. st. slikajući na otvorenom (plein-air): pokušavajući
učiniti sliku svjetlosnom pojavom oni su sjene slikali hladnim
bojama a osvjetljene dijelove toplim, bez dodavanja tamnijih
tonova i tonske modelacije. Taj postupak, nazvan
modulacija, nešto kasnije će isključivo koristiti tzv. ekspresionisti
- fovisti, ali i mnogi nakon njih. Krajem dvadesetog stoljeća slika
ponovno postaje naglašeno plošna, odbacije se modelacija i
koristi modulacija, pa tako i koloristička perspektiva svojim
čistim plohama toplih i hladnih boja pomaže slikarima u
izbjegavanju iluzionizma koji stvara geometrijska perspektiva

45.  Za razliku od
atmosferske, udaljeni
oblici u kolorističkoj
perspektivi ne gube
boju, oštrinu i jasnoću
obrisa, već i intenzitet i
oštrina obrisa ostaju
jednaki u svim planovima
slike, a boje se slobodno
biraju unutar pravila o
toplo-hladnom
udaljavanju i
približavanju.
 primjer igranja planovima
pomoću boja: ovdje se
svjesno ne poštuje
geometrijska
perspektiva, a nema ni
tonova - ipak je posve
Henri Matisse, Mrtva jasno kako je crveni stol
nama bliže od zelenog
priroda s zida ili ormara. I kroz
patliđanima, 1912.g. prozor se naziru zelena i
plava boja koje udaljavaju
taj dio slike od nas.

46.  Poliperspektivi ime kaže kako se
ovdje radi o nekoliko
(istovremenih) pogleda. Ona je u
Picasso, Gospođice iz novo vrijeme afirmirana od strane
Avignona, 1905 kubista, na koje je idejno, čini
se, utjecala Einsteinova teorija
relativnosti, prema kojoj su sva
stanoviša jednako točna i važna
istovremeno.
 Kubizam je službeno započeo
slikom Pabla Picassa "Gospođice
iz Avignona", 1907.
Međutim, bolji primjer za analizu
poliperspektive biti će njegovi
portreti. Na njima lako možemo
vidjeti kako su lica koa prikazuju
istovremeno promatrana s
nekoliko strana, i s profila i en
face; sve strane lica jednako su
važne za jednu osobu.

47.  Lijevo oko je očigledno
gledano sprijeda a desno
sa strane. Picasso nam
čak daje ključ za čitanje
te slike: obratite pažnju
na vrat, na kojem se
narančastom i crvenom,
te tamnom i svjetlom
plavom bojom označava
vizualna simetrala koja
razgraničuje profil og en
facea. I na nosu vidimo
istu zakonitost - obris
mu je profil, a crvene
nosnice en face.