1. Ljubav grofa
Rizenfeldera
Projurile su kočije ostavljajući iza sebe prašinu u vihoru nad
stazom, koja prolazi pored riječnog rukavca i starog
drvoreda.Naš grof Rizenfelder ima običaj kada se naljuti ,
ražalosti ili uvrijedi narediti da mu upregnu konje i da sam
potjera svoje ogromne kočije u nekom luđačkom zanosu, i čini
mi se ,tad bi pred sobom zgazio sve što mu se nađe na putu.Ta
navika ostala mu je još iz mlađih dana i to mu je svojstven lijek
protiv ljutnje.
To što sada juri je zbog toga što je doznao da je izgorjela
njegova špiritana.Požar je kako kažu ,podmetnut ,a to ga je još
više rasrdilo i ražestilo.Špiritana je donosila dobar profit , no ona
naravno nije jedino što je grof ima , ima grof : ciglanu , lance
najplodnije zemlje kakve ni u raju nema , zatim lađe , najbolje
konje , parnu vršalicu i ne znam više ni ja sam jer se u tom
obilju pogubim. Iako je imao puno zemlje on je zemlju uvijek
kupovao , veseilo ga je to kad zna da dio prostranstva koji mu u
pogled stane da je njegov vlastiti.Na njegovim poljima zlatila se
najbolja pšenica ,njihali se najbolji kukuruzi , i rasle tikve
ogromne kao u kakvim bajkama. Živio je u izobilju i već dugo
sam bez igdje ikoga svog, roditelji su mu umrli davno a ženio se
nije.Istina naš grof imao je uvijek najvjernije i najbolje sluge u
ovom kraju, ne kažem to samo zato što sam ja jedan od njih, to
će vam ovdje reći i slučajni prolaznici. I baš je neko zao sad
našao da remeti mir mom starom dobrom gospodaru. Moj
gospodar sad ima oko 50 godina i u srcu čuva jednu davnu
ljubav. Ja sam za te njegove davne ljubavi čuo , pričalo se po
okolini , a i ja sam nešto od toga vidio i slučajno doznao...Sve je
počelo dok je moj grof Herman Rizenfelder imao oko 20 godina,
već je bio završio neke škole i došao na imanje svoga oca
Josifa.Proljeće se već rukovalo s ljetom i kretalo na neku drugu
stranu svijeta. Herman Rizenfelder bio je lijep i zgodan mladić ,
gospodskog držanja , blag , tih , ljubazan i prema svoje
konjušaru i prema gradskim frajlicama.Pošto omladinu u tim
godinama ne zanima nikakav posao tako ni mladi Herman nije

2. pomagao ocu u poslovima , a otac kao i svaki drugi roditelj nije
pretjerano mario za to. Odlazio bi po cijele dane da skita po
imanju , da plovi čamcem , da jaše konje , a ponekad bi znao
čitati neku knjigu u cvjetnom vrtu ispred raskošne vile. No ,
uvijek je bio sam , bez ikakvog društva i to je ono što je brinulo
njegovu majku Margaritu. Da bi ga malo razveselili i upoznali sa
ljudima njegovi roditelji su često priređivali veličanstvene
balove u njihovom domu , na koje bi pozivali vlastelu iz okoline i
ugledne ličnosti iz svog kraja. Naravno bilo je tu lijepih
bogataških kćeri , mladih , divnih , kakve samo u snovima
postoje.. Kažu da je Herman s nekom znao i da zapleše ali se
nikad nije zbližio sa bilo kojom od njih osim sa Simonom Ertl,
valjda zato što je ta mlada dama voljela konje baš kao i moj
gospodar. Bilo je to prije svega prijateljstvo , mada su svi s
velikim nadanjima vjerovali da se radi o priželjivanoj ljubavi , o
nečemu na što i Gospod Bog a i obični ljudi gledaju s radošću.
Kažu da je to bio savrešen par. Ali, meni je rekao stari vrtlar
Žorž da tu nikad nije bilo nikakvog udvaranja niti bilo čega
drugog osim druženja. Voljeli su konje kao što rekoh i to je bila
jaka veza koja ih je spajala , voljeli su konje bilo da su mađarski
polukrvnjaci , trakeneri ili obični seoski konji kakve je imao
krčmar Šnajder. Veselilo je starog Josifa i njegovu Margaritu to
što njihov sin ima nekoga nadajući se onome čemu se raduju i
što priželjkuju svi ljudi u tim godinama , unucima. Simona je
bila stalna gošća u njihovoj kući , bila je tipična bogataška
kćerka , vrištala je na sluge , bila ohola i sebična. Njene plave
kose nisu zagolicale maštu mog dobrog gospodara , možda je to
sreća .Jednog predvečerja jahali su ka zapadu dok im je sunce u
svom padu peckalo oči.Nailazeći pored mlina primijetili su jedno
seosko djevojče koje ih je gledalo iskrenim pogledom i sa malo
straha. Zapravo ne znam da li je Simona primijetila djevojku , ali
Herman jeste iako je nije najjasnije vidio od sunca koje je
obasjavalo večernjim žarom iza njenih leđa ali vidio je ono
najvažnije , crne bistre oči. Odjahali su kao da se ništa desilo
nije , a zapravo desilo se nešto veoma važno, nešto što se nama
svima barem jednom u životu desi. Dogodio se jedan snažan
momenat u kome su se poklopile zvijezde. Te noći Herman nije
spavao, već je gledao u noć stojeći pored prozora , nadajući se
da će u tom mraku pronaći te divne oči. Popio je čašu vina i
legao u svoj udobrni krevet i dugo gledajući u svijeću pitao sam
sebe šta se to događa , dok mu je sjećanje na one oči milovalo
srce.Ona je u njegovu glavu ušla onog prvog momenta kad su

3. im se sreli pogledi govoreći glasno o nekoj iznazemaljskoj istini.
Simona je idalje bila prisutna u toj prostranoj kući , a Herman se
sve manje družio s njom , opet je počeo samovati i skitati pored
mlina , niko nije znao šta je on zapravo tražio. Sebična Simona
osjećala se uvrijeđeno i zapostavljeno pa je jednog dana poslije
ručka na kome Herman i nije bio , otišla sa ovoga imanja ne
pozdravivši se sa svojim prijateljem. Zlobni jezici kažu drugačije
, da je tog dana u ljubavnom činu zatekla mladog Hermana i
mlinarevu kćer i da je to jako naljutilo i da takvu prevaru nije
mogla da podnese. Ali tako priča krčma , to nije bilo tako , tog
dana Herman još nije ni znao da je to ljupko djevojče mlinareva
kćer ali se nadao da će je sresti i pokušati prići joj. Jedne
nedjelje dok je bio u crkvi slučajno se okrenuvši ugledao je ono
za čim danima traga.Ugledala je i ona njega.Prečesto je okretao
glavu , a ona je dočekivala svaki njegov pogled svojim malim
smiješkom, a on bi ponekad i uzvratio.Izašavši iz crkve počeo je
da je traži , pronašao je sa seoskim curama iza crkve koje se
veselo kikoću obučene u bijelu seosku nošnju.Opazivši mladića
prestalo je kikotanje , on je hrabro krenuo prema njoj a ona je
kako priliči oborila pogled. Pitao je :
-Curo čija si ti ?
Znao je da njoj ne može da priđe sa naklonom , ljubljenjem ruke
ili kakvim drugim iskazivanjem poštovanja , već da mora samo
tako pitati čija je...
Stidljivo je odgovorila idalje gledajući u zemlju :
-Mlinareva.
-A kako se zoveš? Upita grofov sin.
Sad je odgovorila sa malo više hrabrosti
-Julka.
-Julka. Ponovi Herman, opazivši na sebi znatiželjne poglede,
blago se pokloni i ode.
Polako su se nizali dani u neki beskrajni biserni niz , a mladi grof
Herman osim što je svoje ljupko čedo viđao u crkvi , počeo da je
susreće i na putu blizu mlina , i u selu , pa počeo da joj ljubi
ruku , pa obraze , da je sanja sve ljepše i ljepše, a sve to pod
pokrivačem stroge tajne. Njhova srca bila su sve priljubljenija
jedno uz drugo. Njoj je bilo skoro 16 godina , bila je siromašna
mlinareva kćerka a k tomu zvala se i Julka, to ime nikako nije
za grofovski dvor. To je bila zabranjena ljubav, ali iskrena i
prečista. Ona u njemu nikada nije vidjela grofa , već mladića.
Julka se plašila toga , i često je sebi govorila brišući sjajne suze
da to nije smjelo da se desi. I grof Herman bio je nekako

4. djetinjski zaljubljen u to krhko biće divnog osmijeha , i pogleda
u kome živi sva ljepota bistrine.Želio je da je oženi, a tu ideju
dobio je kada mu je za rođendan poklonila jabuku , cvjetni
vijenac i nešto izvezeno , niko ne zna šta.Taj izvezeni poklon bio
mu je draži od svog bogatstva svijeta i od svih poklona koje je
ikada dobio. Te noći u njegovom grofovskom domu priređen je
bal u čast njegovog rođendana. On je plesao , veselio se , a
Julka plakala u svom mlenom sobičku u mraku i dobokoj tišini.
Sve je to za nju bio neki daleki svijet , želja koju su okovale
najstrašnije zabrane.Ona nikada neće moći svratiti na bal. Viđali
su se često i voljeli , a onda su došli snjegovi , prečisti kao duša
Julkina.Sa tim snijegom kao da je pala nesreća na dolinu , stari
Josif doznao je za to što čini njegov zaljubljeni sin , i on na to
nije gledao blagonaklono , zapravo se naljutio na svog sina ,
grdio ga je svakoga dana, a majka sa Hermanom nije
razgovarala , čak ni za trpezom. Bio je razdvojen od Julke ne
samo snjegovima već i onim što ih je razdavajalo uvijek. A Julku
su zagledali seoski mladići , sluge i mlinarev pomoćnik , jer se
vrijeme njene udaje bližilo. No , nju nije zanimalo to , ona je
ćutljivo čekala u svom kućerku na koga se natovario snijeg i kao
da joj je svojom težinom pritiskao srce , čeznula je , uzdisala i
voljela nekog kog ne smije. Herman je od oca primio
neodgodivu naredbu da odmah prekine sa svojim „ludostima“
kako reče, a to je značilo da ostavi i zaboravi svoju dragu Julku.
Ipak otac je otac ,stega obiteljskog sklada , tradicije , ugleda i
nekih stvari koje su nekima važne i važnije od najuzvišenije
ljubavi... Bilo mu je teško , ali uzjahao je svog konja i krenuo da
je traži , i po nekom čudu sreo je baš blizu mlina , dok je ocu
nosila ručak. Sjahao je s konja a ona mu se veselo nasmiješila ,
kako i ne bi jer vidjela je ono za čim toliko čezne i ono što
najviše voli. A on je na ivici plača bez naklona i pozdrava rekao:
-Gotovo je Julo.
Te riječi su značile mnogo i za sobom su iz očiju povuke Julkine
suze.
-Moji ne daju Julo, mora biti ovako , žao mi je.
Htjela je kroz suze reći da ga voli , ali nije mogla , samo je
plakala. On se već bio ponovno popeo na konja i tad dodao :
-Zaboravi me.
I odjahao je. Julka je obrisala suze da otac ništa ne primijeti,
odnijela mu ručak, uzela neki stari bodež koji je visio na zidu
mlina , sišla bliže rijeci , još jednom zaplakala , posljednji put u
životu i odlučno probola svoje prečisto srce kojem dala nije da

5. kuca zbog nekog drugog.Njena krv oblila je snijeg , a tijelo
nježno palo po tom snježnom dušeku i tako je Julka otišla u raj.
Herman je narednog dana čuo za to i počeo da krivi samoga
sebe i to sebi nikada nije oprostio.Tako često završavaju te
zabranjene ljubavi , jedno uvijek strada i to ono koje više i
iskrenije voli. Moj gospodar je kažu za Julkom tugovao punih 9
godina, nosio joj je na grob cvijeće , molio je za oprost i plakao.
A kada je doznao za Julkinu smrt tad je naredio da mu upregnu
konje u saonice i tjerao ih je tako brzo da su mu se suze na licu
ledile.Proljeće koje je slijedilo izgledalo mu je nekako mrtvo i
odsutno. Nije mi jasno kako se sve ovo doznalo , a možda je i
sam đavo ovo razglasio po selima koja miruju u ravnici.Meni je
ovo pričao naš vrtlar i on tvrdi da je Julka jedina i najveća ljubav
grofoa Rizenfeldera. Ja znam da je to neko drugi.
U tih devet godina tuge svašta se desilo , umro je stari Josif ,
zatim mlinar , a na poslijetku i grofica Margarita. Herman se
dobro snašao u poslovima koje mu je ostavio otac , i čak je
udvostručio imanje što je iznenadilo sve , a tako nešto je
vrijedno divljenja i poštovanja.Kažu još da Herman nije prilazio
mlinu samo bi ga nekad gledao izdaleka , danas je na tom
mjestu veliki mlin koji pripada mome gospodaru ali on ni danas
ne ide tamo. Devet godina nakon Julkine smrti moj gospodar je
otputovao nekim poslom u Budim i tom prilikom upoznao mladu
Amaliju Lihtmajer , mladu kneginju. To poznanstvo je ubrzo
preraslo u nešto više. Grof bi često nekuda odlazio na nekoliko
dana , slala su se i stizala pisma, sve dok jednog jutra nije stigla
i kočija koja je dovezla Amaliju. U osvit tog dana vrtlar je vidio
grofa kako zamišljeno gleda sa prozora kao da očekuje nekoga.
Amaliju je dočekao neki poetski izraz našeg grofa , sreća na
njegovom licu , duboki naklon pred njenom nesvakidašnjom
ljepotom. Imala je kosu boje meda koja je padala po njenim
nježnim ramenima ,njen stas bio je poslastica za oči , njeno
držanje kraljevsko , svaki pokret ležeran , treptaji oka divna i
zanimljiva predstava. A oči? One su možda bile razlog zbog
kojih se Herman zaljubio u nju, podsjećale su ga na Julkine oči.
Te oči su dva jezera koja sanjaju san o sreći ispod obrva tankih.I
njen osmijeh je zračio toplim sunašcem koje se skrivalo iza
divnih joj usana.Bila je nježno stvorenje vilinske ljepote , i grof
je odista mislio da je Amalija prava pravcata dobra vila.Tog
prvog dana prije ručka prošetala je cvjetnim vrtom noseći svoj
osmijeh iz koga je isijavalo nešto božanski lijepo i tom svojom
šetnjom kao da je pozvala sve ptice ovog svijeta koje su je

6. pozdravljale veselim cvrkutom. Ubrala je jednu ružu i njome
milovala svoju ravnu kosu. Tad nije nosila šešir , niti bijele
rukavice , ali opet je bila i otmjena i lepršava i sva raskoš njene
ljepote širila se vrtom , postidivši i ruže i ptičiji pjev. Sluškinje
kažu da se za ručkom veselo smješkala grofu. Sa Amalijom je u
dvor Rizenfelder ušla izvanzemaljska sreća i sve je poprimilo
neki veseli sjaj. Ona je voljela Hermana svim srcem , i valjda je
ta ljubav bila razlog za njenu radost.Nikada se nisu vjenčali a u
neko doba posluga je Amaliju počela zvati gospođom , na što se
ona nikad nije usprotivila. Svaki sunčani dan su ispunjavali
šetnjama , često pored riječnih rukavaca , između drvoreda ili bi
plovili malim čamcem po mirnoj rijeci , a uvijek bi sjedili na istoj
klupi ispod stoljetnog stabla darivajući poljubce jedno
drugome.Skoro uvijek su se držali za ruke i bilo ih je lijepo
vidjeti. Ljubav je bila sve jača i jača , a zimi bi gledali vatru u
kaminu zagrljeni u velikoj fotelji. I ja sam vidio Amaliju kada
sam ovdje došao u službu , zaista je bila prelijepa , njena blizina
donosila bi neki mir u dušu , bila je ljubazna kao da i nije bila
plemkinja.Svojom nježnošću i lepršavošću ispunjavala je oči i
zaista falio joj je čarobni štapić. Bila je zaštitnica ovog doma ,
dobra vila svih nas , dok je ona bila tu , niko se čak ni porezao
nije na ovom ogromnom imanju. Tad u ovom domu nije bilo
balova jer je Amalija svaki dan pretvarala u najsvečaniji bal.Baš
kao što je iznenada došla , tako je i otišla , mi nismo znali kuda
ni zašto. Ali sve nam je bilo jasno kada je grof naredio da mu se
upregnu konji i tad je dugo jurio po putevima prašnjavim.Bio je
tužan, nije puno govorio i nije puno jeo. Odlazio bi često do
rijeke , a jednom sam vidio da je na komadiću drveta napisao
Amalija , nacrtao srce , i dodao još Herman, bacio ga u rijeku i
gledao za njim , ono je plovilo do riječnog vrtloga čije su ga
struje nosile, baš kao što se vrti neka muka u grofovoj duši.
Nadao se , i sad se nada , pisao je pisma , ali odgovor nikad
stizao nije. Istina , dobio je od nje jednu sasvim običnu čestitku
za Novu godinu , i to mu je značilo mnogo jer ga nije zaboravila.
No poslije je opet tužan i poslije njenog odlaska kao da je svako
žensko umrlo za njega.
Grof od tada nekad ode u lov , a nekad i peca i to je sve... eto
sad mu je izgorjela špiritana , i svakakve se nevolje dešavaju od
kad je otišla Amalija. Zli jezici za njen odlazak ništa nisu rekli ,
kao da i nisu primijetili. Moj gospodar plemeniti Herman
Rizenfelder će svojim novcem izgraditi bolju i veću špiritanu , ali
Amaliju vratiti neće nikada. Neće se osloboditi ni onog mladog

7. Julkinog života na duši što ga boli, možda zato čuva nešto
izvezeno što je dobio od nje , a niko ne zna šta.
Emir S. Nišić 03/2012.