Monografija izdana 2010. povodom 250 godina školstva u Cerniku i 150 godina svjetovnog školstva

3. 250 godina
školstva u Cerniku
150 godina
svjetovnog školstva
Cernik, travanj 2010.

4. 250 godina školstva u Cerniku - 150 godina svjetovnog školstva
Cernik, travanj 2010.
Nakladnik: OŠ “Matija Gubec” Cernik, Školska 20, 35404 Cernik
Za nakladnika: Mato Ordanić, ravnatelj
Glavni urednik: Mato Ordanić
Uredništvo: Mato Ordanić, Kristina Novak, Petar Piljić, Ljilja Mihalić
Autori tekstova: Mato Ordanić, Mato Batorović, Tomislav Đurić
Koautori tekstova: Alojzije Aga, Ksenija Savi
Ilustracije i fotografije: Arhiv OŠ “Matija Gubec” Cernik
Arhiv Franjevačkog samostana u Cerniku
Nadbiskupski arhiv Zagreb
Gradski muzej Nova Gradiška
Hrvatski školski muzej
Fotografije iz osobnih arhiva
Ilustracije i fotografije iz knjiga A. Cuvaj: Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije od
najstarijih vremena do danas i M. Landeka: Školstvo u istočnoj Hrvatskoj do 1945. godine
Lektura: Ivan Galić, prof.
Marija Lukač
Korektura: Ivan Galić, prof.
Grafički urednik: Tihomir Podkonjak
Recenzenti: dr. sc. Nedjeljko Marinov
mr. sc. Ivan Slišurić
Suradnici: Branka Klašnja, Branko Tomek, Reza Benković, Karmela Marić, Zoran Dorontić, Marija Čičak, Martina Valešić,
Janja Kulić, Štefana Štrk, Katarina Piljić, Ksenija Savi, Monika Kovarbašić, Kristina Repić, Katja Ljubić, Robert Vujica,
Dajana Kudra, Višnja Dozet, Kata Ordanić, Nada Došlić, Višnja Brčić, Luka Zec, Krešo Brkan, Stjepan Kumić,
Mijo Matošević, Stjepan Kruljac, Josip Bukvić, Ana Mijatović, Marin Kulić, Darko Martinović, Dražen Knežević,
Marko Curić, Đuro Mandušić, Đuro Mikanović, Suzana Szabo, Sanja Podkonjak.
Naklada: 600 primjeraka
Tisak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb
Grafičko rješenje korica: Tihomir Podkonjak
ISBN 978-953-56149-0-6
CIP zapis dostupan u računalnim katalozima
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 733716
i Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek pod brojem 121013002

5. Panorama Cernika
Riječ urednika
S vako mjesto ima svoju osobitost, prepoznatljivost po kojoj se razlikuje od drugih mjesta. Potvrda
tome su raznolikosti mjesta po uređenju, društvenom životu, osobinama i navikama ljudi i po
tradiciji življenja. Raznolikosti stvaraju ljudi koji snagom duha pokreću promjene, a vizijom mi-
jenjaju odnose u svim sferama društvenog života.
Najveći je utjecaj na promjene i razvoj Cernika imao franjevački samostan. Samostan je bio središte Povelja Hrvatskog
svih zbivanja i pokretač svih promjena. Pod utjecajem samostana Cernik će poprimiti obilježja po kojima je književnog društva
i danas prepoznatljiv. Samostan je bio i obrazovni centar ovog dijela Slavonije, u njemu su se opisme­njavali sv. Jeronima
članovi uglednih obitelji. Među naj­
poz­natijima je, svakako, Matija Antun
Relković. Uz uglednike, u samostanu se
počinju opismenjavati i mladići iz puka,
što je zabilježeno u zapisniku kanonske
vizitacije iz 1759. i tu godinu službeno
uzimamo kao početak školstva u Cerni­
ku. U to je vrijeme Cernik već postao
značajno obrtničko središte s mnoštvom
obrtnika i jakih obrtničkih obitelji. Vje­
rojatno se, što zapisima nije potvrđeno,
opismenjavaju i članovi tih obitelji. U
mnogim se sredinama toga vremena ot­
varaju svjetovne škole. Zbog ograničenih
mogućnosti opismenjavanja djece u Sa­
mostanu i u Cerniku, javlja se potreba
otvaranja pučke škole. Pokrenuta je
inicijativa te se 1859. osniva prva pučka
škola. Svako dijete dobiva mogućnost
3

6. Zemljovid općine
Cernik sa školama
opismenjavanja. Velik je to civilizacijski iskorak, koji će osloboditi umne potencijale naše djece i usmjeriti
ih na dobrobit obitelji, mjesta i društva u cjelini. Još će više procvasti obrtništvo kao napredna grana gospo­
darstva. Pojavit će se potreba organizacije novih oblika i formi društvenog života. Osnivaju se Dobrovoljno
Obrtni zbor
vatrogasno društvo 1885. i HPD Tomislav 1905. Spomenuta društva, uz franjevački samostan, postaju žarišta
u Cerniku društvenog i kulturnog života mjesta.
Pučka škola postaje rasadnik članova
tih društava i temelj njihove opstojnosti.
U školi se pripremaju i izvode priredbe i
koncerti po kojima će Cernik dobiti kul­
turno obilježje većih sredina i gradova.
Mještanima se postupno usađuju vrijedni
kulturološki zasadi i istančan ukus za lije­
po pjevanje i glazbu. Radom u društvima
pojedinci stječu sposobnosti i umijeća up­
ravljanja društvom koje će itekako koristi­
ti u vođenju i organizaciji rada društvenih
institucija. Zato ne čudi što se u Cerniku,
među prvim mjestima, otvara gradska
čitaonica, osniva nogometni klub, us­
postavljaju humanitarna društva i udruge.
Mjesto je imalo ljudski potencijal koji je
bio pokretačka snaga progresa i aktivnog
društvenog života. Mnogi su naši mještani
ostavili dubok trag radom u udrugama i
4

7. društvima. Mnogo su se puta morali odreći svoje privatnosti i svoje osobne probleme podrediti društvenim.
Iz tog su razloga zaslužili da im ime bude zapisano kao zahvala za izgradnju prepoznatljivosti mjesta.
Školi je osnovna zadaća i cilj odgojiti i osposobiti kompetentne ljude koji će biti uspješni nositelji sveko­
likog društvenog razvoja. Uspjeh je škole priznatiji što je veći broj njenih uspješnih učenika u raznovrsnim
ljudskim djelatnostima. Stoga, s pravom smatramo kako je naša škola bila uspješna, te je društvu i zajed­
nici dala veliki broj sposobnih ljudi, nositelja odgovornih funkcija u gospodarstvu, društvenim, kulturnim i
duhovnim djelatnostima.
Oni su naša živa škola, oni su ponos škole, njima se dičimo, oni su školi stvorili ugled i prepoznatljivost.
Zato ćemo pisati o svim uspješnima u đačkoj i zreloj dobi. Ponekima ćemo u tablicama navesti samo imena, a
svi su oni svojim trudom i uspjehom prenijeli lijepu poruku o sebi i radu škole. Dali su daleko više od drugih
i škola im se na ovaj način želi odužiti.
Izborom ovakve koncepcije moguće su pogreške. Netko zaslužan greškom i propustom može biti izostav­
ljen. Trudili smo se pogreške i propuste svesti na što manju mjeru uključenjem žitelja općine Cernik u priku­
pljanje podataka. Svaki je mještanin imao mogućnost davanja informacija, bitnih podataka, dokumenata i dr.
Mnogi su se odazvali i time sadržajno obogatili monografiju.
Zahvaljujem se svima koji su bilo kojim činom pomogli u stvaranju monografije a posebno članovima
povjerenstava i mojim najbližim suradnicima čija će imena biti naznačena u zaglavlju monografije.
Duboko vjerujem da će monografija pobuditi interes velikog broja naših sadašnjih i bivših učenika te da
će im poslužiti na ponos što su bili učenici naše cerničke škole.
Urednički odbor sa suradnicima
5

8. KULTURNO-POVIJESNI SPOMENICI
OPĆINE CERNIK
Cernik
S taro je to hrvatsko povijesno mjesto koje se spominje kao župno središte već u 12. stoljeću. Iz
Cernika je poniklo drevno slavonsko plemstvo - Borići i Desislavići u ranom srednjem vijeku,
što spominje i prva (zasad) otkrivena povelja (4.11.1363). Od 18. do 20. stoljeća Cernik je sijelo
plemića Petraša, Markovića i Kulmera.
Kao značajno središte prostora između rijeke Save i planine Psunj odu­
vijek je Cernik davao političko, gospodarsko, vojno i kulturno značenje ci­
jelom ovom dijelu Slavonije. Kada je došao pod vlast Turaka 1536. postaje
središte sandžakata - sve do oslobođenja 1687. (konačan odlazak Osman­
lija bio je 1691.). Nakon osnivanja Vojne krajine, našavši se u Banskoj
Hrvatskoj i u Požeškoj županiji, Cernik doživljava svoj najveći uspon. Stara
utvrda preuređuje se u barokni dvorac, gradi se ponovno franjevački samo­
stan. Dolaskom Židova razvija se trgovina. Godine 1859. osniva se škola, a
potom slijedi osnivanje drugih kulturno-prosvjetnih institucija - Hrvatske
čitaonice, Hrvatskog pjevačkog društva “Tomislav” i dr.
Posebno obilježje Cerniku daje njegov Obrtnički zbor kojemu Pove­lju
privilegija daje car Franjo I. 9.9.1826. Sa svojih gotovo 150 obrtnika Cernik
Panorama Cernika u 19. st. postaje jedno od najjačih gospodarskih središta Požeške županije. Razvija se industrija i rudarstvo
- pilana i tvornica pokućstva, kemijska tvornica za destilaciju drveta, rafinerija špirita, ciglana, mlinovi, a od
Šagovine prometuje industrijska uskotračna željeznica.
Nakon prvoga svjetskog rata, zbog razvoja susjedne Nove Gradiške na glavnoj željezničkoj pruzi, Cernik
gospodarski stagnira ali ostaje snažno kulturno žarište sve do našeg vremena. O svemu tome svjedoče i brojni
sačuvani povijesni spomenici.
Franjevački samostan i crkva sv. Petra
Najvrijedniji je kulturno-povijesni spomenik Cernika skladni barokni kompleks Franjevačkog samostana
Crkva sv. Petra i crkve što Cerniku daje posebno obilježje. Građeni su između 1730. i 1777. Samostanska je zgrada građena
s tri krila, oslonjena na crkvu s kojom zatvara četverokutni klauster s arka­
dama koje su u prizemnom dijelu zazidane. U južnom je dijelu klaustra lijepi
barokni portal. U portalu su intarzirana vrata koja vode u prostrani refekto­
rij. Obilježena su godinama 1734. i 1905. te monogramom Marije, radom
nepoznatog domaćeg laika. U refektoriju je velik broj vrijednih slika iz 18.
st. te izvanredno dobro sačuvan intarzirani ambon iz 18. st. Na prozorima
refektorija su bogato ukrašene barokne rešetke.
U samostanu je pohranjena jedna od najvrijednijih knjižnica u
Hrvatskoj s oko 4000 knjiga, među kojima su i dvije rijetke inkunabule. U
knjižnici je i više rijetkih knjiga iz 16. st. te slovenskih i hrvatskih rijetkih
knjiga nastalih prije 1850. Knjižnica je postala dostupna javnosti nakon pot­
6

9. puno novouređenog prostora i namještaja te katalogizacije obavljene 1992. kada je svečano otvorena prilikom
obilježavanja 300. obljetnice oslobođenja Cernika od Turaka (1691).
Barokna je crkva sv. Petra jednobrodna građevina s lađom. Jedna je
od istaknutijih crkvi u sjevernoj Hrvatskoj koje su građene u sedmom
desetljeću 18. st. Visoko crkveno pročelje s portalom raščlanjeno je pilas­
trima i nišama s baroknom plastikom. Na vrhu zabata je osebujna vjetrenica
od kovana željeza s likom Sv. Florijana. U crkvi se nalaze vrijedni barokni ol­
tari s tordiranim stupovima. Od crkvenog posuđa treba posebno istaći kalež
iz 1763. izrađen u Beču, te moćnik Sv. Križa iz 18. st.
Franjevački je samostan imao već u 16. st. “latinsku školu” (tada se sa­
mostan nalazio na drugom mjestu, vjerojatno gdje je sada kapelica sv. Roka)
koja je nastavila s radom u 18. st. i spominje se 1741. Među polaznicima
škole navodi se i kasniji hrvatski književnik Matija Antun Relković.
Posebna je zanimljivost i ostatak turskog groba s nadgrobnim nišanom Kapelica sv. Roka
u samostanskom kvadratu što ukazuje na postojanje groblja na ovom mjestu
u vrijeme turske vladavine. Prilikom gradnje samostana franjevci su ovaj is­
lamski nadgrobni spomenik ostavili kao uspomenu.
Za vrijeme Domovinskog rata su samostan i crkva bili znatno oštećeni
četničkim granatama.
Kaštel-dvorac
Srednjovjekovni je kaštel u Cerniku četverokutnog tlocrta s četiri
cilindrične kule na uglovima i unutrašnjim dvorištem. Spominje se prije do­
laska Turaka kao grad hrvatskih plemića Deževića u povelji iz 1363. (nobiles
de Chernuk). Barokizacija je obavljena 1756. u vrijeme plemića Markovića
čiji se grb nalazi nad ulaznim portalom. U jugozapadnoj se kuli na prvom
katu na stropu nalaze medaljoni sa štukaturom u kojima je naznačena go­ Dvorac Cernik
dina 1756. i inicijali obitelji Marković. U prizemlju s dvorišne strane su
otvorene arkade. Od 1918. pa sve do Drugoga svjetskog rata vlasnici su
posjeda i dvorca bili grofovi Kulmer. Oko dvorca se nalaze ostaci nekada
vrijednog perivoja.
Židovsko groblje
Znamenitost Cernika je i staro Židovsko groblje nastalo u drugoj
polovini 19. st. Židovi se u Cerniku spominju 1842., a već 1862. osnovana je
i škola za židovsku djecu. Grobljem dominira mauzolej obitelji Schmidek-
Schulzer.
Kapelica sv. Linarte i spomen na biskupa Kažotića
U blizini mjesta na sjeverozapadnom dijelu nalazi se ruševina barokne
kapelice sv. Leonarda koju narod ovog kraja zove “Linarta”. Sagrađena
je u baroknom stilu 1751. na mjestu starije kapelice. Za vrijeme turske
vlasti ovdje se nalazilo cerničko katoličko duhovno središte koje je vodio
franjevački župnik. Crkva je napuštena 1952., a ponovo je otvorena na­
kon obnove 2001. U neposrednoj se blizini nalazi vrelo označeno križem
uz koje se, prema legendi, a i prema povijesnim podacima, još u srednjem
vijeku nalazila velika lipa koju je navodno zasadio zagrebački biskup i do­
minikanac blaženi Augustin Kažotić. Crkva sv. Leonarda
7

10. Središte Cernika
Samo je središte mjesta Cernik između dvorca i samostana zaštićena urbana cjelina u kojoj se ističe više
vrijednih starih zdanja kojima dominira zgrada Općinskog poglavarstva sagrađena na prijelazu 19. u 20. st.
Prapovijesni lokalitet Slavča
Na jugozapadnom dijelu, povrh Cernika (prema Novoj Gradiški), nalazi se brežuljak Slavča. Ovdje su
nađeni tragovi prapovijesnog života najstarijih stanovnika cerničkog kraja. Brojni nalazi iz kamenog doba
čuvaju se u novogradiškom muzeju i u samostanu u Cerniku.
Podvrško
U blizini sela su ostaci srednjovjekovne utvrde koja je bila sličnog izgleda kao i ona u Cerniku. Podvrško se
spominje već 1264. kao vlasništvo jednog na najslavnijih hrvatskih (kasnije bosanskih) rodova Borića. Sama
tvrđava spominje se 1413. (“curia Podvarsa”). U 16. st. bila je vlasništvo Franje Hedervarija, zapovjednika
beogradske tvrđave, a kasnije obitelji Keglević. Turci zauzimaju Podvrško 1536., a nakon njihovog odlaska,
potkraj 17. st., tvrđava se napušta.
Šag
Na južnim padinama Psunja, u blizini sela Cernička Šagovina, sačuvani
su dijelovi jedne od najstarijih ranosrednjovjekovnih utvrda u ovom di­
jelu Hrvatske - ostaci grada Šag. Vidljivi su dijelovi glavne kule i kanalom
odvojeni ostaci obrambenih zidova. Šag se prvi put spominje 1210. kao
posjed plemića Marka. Godine 1476. kao vlasnici se spominju Deževići, a
poslije njih plemići Drežnički. Uoči dolaska Turaka kralj Ferdinand daje Šag
Nikoli Ostrožiću de Giletinci, dok je zadnji vlasnik bio Franjo Tahi.
Stogodišnji dud u
Cerničkoj Šagovini Baćindol-Gračanica-Gradac
i crkva sv. Luke
Istočno od Baćindola, na visini od 350 metara, nalaze se
dobro sačuvani ostaci jedne od najslikovitijih srednjovjekovnih
utvrda u ovom dijelu Slavonije. Riječ je o gradu Gračanici koja
se ranije nazivala i Gradac. Gradom dominira ulazna kula visoka
12 metara s ostacima kamenog okvira (s dvije ugrađene strijel­
nice) u koji se uvlačio pokretni most iznad kanala. Sačuvan je i
dio obrambenih zidina. Podigli su je cemički plemići u 15. st.
Kula Gračanica kod Baćindola
Opatovac
U ovom su selu najviše sačuvani oblici tradicijske kulture hrvatskog sela u općini Cernik. Uz osebujnu
seosku arhitekturu, selo Opatovac čuva (i izrađuje) vrijednu narodnu nošnju, a zadržana je tradicija narodnih
plesova i pjesama. Opatovac, kao cjelina, predstavlja spomenik narodne kulture toga kraja.
8

11. ŠKOLSTVO DO PRVE PUČKE ŠKOLE
UVOD
Kratki pregled povijesti školstva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj
K ad su Hrvati doselili na prostore nove domovine, zatekli su ovdje romansko stanovništvo s raz-
vijenom kulturom i prihvaćenim kršćanstvom. To je stanovništvo bilo stisnuto u gradove te se s
vremenom stopilo s doseljenicima. U tom suživotu romanskog stanovništva i doseljenih Hrvata
nastavljen je kulturni i prosvjetni kontinuitet. Hrvati su u prelasku iz rodovskog u feudalno društvo svoj
moral temeljili na vlastitoj tradiciji. Odgoj im je uglavnom bio iskustven. Prema pisanim se izvorima da
zaključiti kako se radilo o relativno zdravom društvenom moralu i poželjnim vrijednostima.
Dobar je bio onaj tko je u svojoj obitelji odnosno zadruzi mirno živio, obrađivao polja, nije ometao
druge u njihovim životima i nije dirao tuđu imovinu, štovao svoje pretke i branio zavičaj od neprijatelja. U
odgojnom su smislu vladali povoljni uvjeti vezani uz vjeru, društvene i obiteljske norme. Glavari, o kojima je
ovisio društveni razvoj, morali su biti najbolji, najmoćniji i najhrabriji. Imovina je bila zajednička; svi su članovi
zajednice imali pravo i dužnost raditi i živjeti na zadružnom imetku. Jako se cijenila čistoća obiteljskog života
i umjerenost u uživanju.
Iz obitelji su se razvile zadruge kao veoma povoljne odgojne ustanove. U zadrugama je dijete upoz­
navalo moralne ideje koje pomažu; tu su starci i starice koji se bave odgojem unučadi, tu je glavar, stalni
običaji, zajednička imovina i dužnosti, što snažno utječe na odgoj. Međusobno poštivanje, gostoljubivost,
poštivanje žena, hrabrost u obrani plemena jesu sredstva odgoja i obrazovanja. U kasnijim vremenima proce­
som društvenog raslojavanja i nastankom novih društvenih odnosa nastaje raskorak između proklamiranih i Karlo Veliki
življenih vrijednosti. Životne prilike su se izmijenile te su skromnost i štedljivost zamijenjene bogatstvom i (768. - 814.)
kudi nemarne učenike
raskošnošću. (Cuvaj, 1907. I, 11.)
Sam početak organiziranog školstva među Hrvatima nije lako ut­
vrditi, ali spomenimo neke podatke koji mogu malo osvijetliti tu dugu
prošlost.
Neki autori stavljaju početak školstva u Hrvatskoj u vrijeme vla­
danja Karla Velikog (768. – 814.) koji je zamislio ideju opće pučke
obrazovanosti. Zapovjedio je 789. svećenicima da po selima i grado­
vima drže škole i djecu odgajaju s brigom i ljubavlju. Smatra se da je
poticao osnivanje škola i u Hrvatskoj.
Obrazovanost i pismenost slavenskih naroda, pa tako i hrvatskog,
vezana je uz djelovanje sv. braće Ćirila /Konstantina/ (826. ili 827. -
869.) i Metodija (820. - 885.) koji su preveli liturgijske knjige na slaven­
ski jezik i uveli slavensko pismo glagoljicu kojom se širila pismenost
među Hrvatima. Papa je odobrio slavenski jezik u bogoslužju. Tako su
Hrvati na narodnom jeziku slavili Boga i prije Drugog vatikanskog kon­
cila 1962. kada je u Rimokatoličkoj crkvi uveden narodni jezik umjesto
do tada službenog latinskog jezika.
Kao siguran početak pedagoške misli u Hrvata može se uzeti 852.
godina kada je knez Trpimir s učenim Gottschalkom Saksonskim ute­
meljio u benediktinskom samostanu u Rižinicama prvu školu “s trivijal-
nim i kvadrivijalnim programom”.
9

12. Potvrdu o potrebi školstva imamo i iz vremena kralja Tomis­
lava, kada se na crkvenom saboru u Splitu 925. godine poziva
roditelje “da djecu svoju i sluge svoje šalju na nauke latinskog jezika,
ako žele biti pravi kršćani, a učitelji pako neka svoje učenike nadziru
i opominju, a učenici da svoje učitelje dobrovoljno poslušaju, ne kao
inostrance i tuđine već kao svoje.”
Crkva je odigrala značajnu ulogu u odgoju pučanstva, a time
i u obrazovanju. Crkva je osobe starije od 12 godina posebno
pripremala i odgajala za prihvaćanje kršćanske vjere. U priprema­
nju katekumena za kršćanstvo primjenjivala su se sredstva obra­
zovanja i odgoja. Obuka je katekumena smjerala na upozna­
vanje lažljivosti poganske, odnosno prestanka židovske vjere te
istinitost kršćanskog nauka, a odgoj se sastojao u strogom vršenju
pokorničkog čina i u vježbanju kršćanskog života. Za osobe mlađe
od 12 godina Crkva je organizirala odgojne zavode – škole koje
su joj bile potrebne iz dva razloga. U školama je Crkva pripremala
vlastiti podmladak za buduće svećenike, a i odgojno djelovala u
vjerskom duhu na stanovništvo.
C. Medović. Sabor
kralja Tomislava u
Splitu 925. godine Profesori i đaci na
(Cuvaj, 1907. I, 30.) bečkom sveučilištu
u XVI. stoljeću
(Cuvaj, 1907. I, 147.)
Škola u Cerniku za vrijeme Turaka
Za predtursko razdoblje nemamo podataka o školstvu u Cerniku ili o školovanim Cerničanima.
Poznati turski putopisac Evlija Čelebi, koji je oko 1664. prolazio našim krajevima, bilježi za Cernik zan­
imljive podatke. Ovdje navodimo ono što može osvijetliti našu temu, podatak o školi i bogomoljama, budući
da se u njima učio vjerski nauk, doduše islamski, jer kršćani nisu imali u samom mjestu svojih svećenika ni
bogomolje. Među ostalim Čelebi o Cerniku piše:
“Varoš – U njoj se nalaze prizemne i jednospratne kuće, a sve su pokrivene šindrom. Od bogomolja ima dvade-
set i jedna džamija (mihrab). U tri se klanja džuma – namaz. Samo te džamije nisu pokrivene olovom. Džamija u
čaršiji je lijepa. Tu se, dalje nalazi jedna tekija, tri osnovne škole (mekteb), dva hana, jedan mali hamam i oko sto
pedeset dućana.”
Ništa pobliže ne znamo o tome kako se u tim osnovnim školama poučavao, ali za pretpostaviti je da se
najvjerojatnije poučavalo pisanje i čitanje turskog pisma i Kuran.
Kršćani u vrijeme Turaka nisu živjeli u glavnom naselju, osobito ne izmiješani s muslimanima. Oni su
imali posebne mahale, dijelove naselja u kojima su živjeli, ali češće su bili izvan naselja ili na njegovom rubu.
10

13. Turci su ih nazivali raja (stoka). To je kršćansko stanovništvo, koje nije htjelo preći na islam ni stupiti u tursku
vojnu službu, bilo bespravno, ali je uporno čuvalo svoje stare narodne i vjerske značajke. Franjevci su pov­
remeno dolazili iz veličkog samostana i obavljali službu Božju pod jednom lipom, budući da nije bilo crkve.
Julije Jančula lijepo opisuje obiteljski život raje u svojoj knjizi Povijest Cernika. O načinu života donosi: “U to
se vrijeme osobito razvio zadružni obiteljski život, te se tako s velikim brojem članova obitelji dospjelo na sve: moglo
je biti više djece, jer ih je imao tko čuvati i odgajati, moglo je biti mnogo goveda, ovaca i svinja, moglo se više i bolje
obraditi zemlje, lakše je bilo odraditi i rabotu zemaljskim gospodarima i porez namiriti, jer se jedno i drugo tražilo
po ognjištu. Bilo je vremena, osobito za zimskih večeri, do mile volje prepričavati, čak i opjevavati i nauk vjere i slavnu
prošlost, borbe i patnje vlastitoga naroda. Uz franjevce, zadružni život i seosko kolo najzaslužniji su da se u narodu
sačuvala vrlo živa vjerska i narodna svijest i sigurna nada u oslobođenje. Selo si je biralo primićura koji je seljanima
sudio i zastupao ih pred turskim vlastima, a to su mogli i franjevci. Od franjevaca su Turci tražili da raju uče zakonu
pa su morali i odgovarati za sve što i raja učinila, osobito ako je bilo protiv Turaka.”
Školstvo u poslijeturskom razdoblju
Nakon oslobođenja Slavonije od Turaka 1687., počela je
materijalna i duhovna obnova razorene i dugotrajnim ratovi­
ma opustošene zemlje. Usporedo je država morala organizirati
nekoliko procesa važnih za uspostavu vlasti i priključenje
Slavonije ostalom dijelu Hrvatske. Oslobođena područja
i dalje je trebalo braniti od turskih upada, trebalo je ustano­
viti gospodarsko i demografsko stanje, naseliti opustošena
naselja, organizirati vlast, sudstvo, osigurati uvjete za obnovu
gospodarstva, organizirati vjersko i crkveno ustrojstvo, i razne
druge korisne radnje za normalan život podanika. Svakako je
najvažniji posao bio uspostavljanje jake obrane prema Tur­
skoj pa je u Slavoniji potkraj 17. i početkom 18. st. uz Savu us­
postavljen jaki vojni, sanitarni pa i kulturni koridor poznat kao
Vojna granica (krajina). Svećenici su imali škole
po selima i zaselcima.
Zajedno s kršćanskom vojskom u Slavoniju dolaze i redovnici, u prvom redu franjevci, kojih je ovdje, uz (Cuvaj, 1907. I, 301.)
kršćanski narod, bilo i za turskih vremena. Oni u slobodnim uvjetima djeluju na duhovnoj i vjerskoj obnovi te
organiziraju i školstvo, u prvom redu za svoje potrebe, a i za svjetovna zanimanja. Tako redovnici postaju ute­
meljitelji prvih škola u Slavoniji. Država skoro čitavo 18. st. nije ništa značajnije poduzimala oko organiziranja
školstva i školskog sustava, a redovnici su svojim nemalim trudom, osjećajem za važnost pismenosti, smislom
za organizaciju i metodičnost svega što su radili, postali pioniri i nositelji školstva u Hrvatskoj.
Prvi školski propisi i pokušaji sustavnog praćenja školstva u Hrvatskoj, Austriji i Mađarskoj, nastaju tek
sedamdesetih godina 18. st., a redovnici i pojedini biskupi već su ranije pokrenuli rad škola i sami izrađivali
školske planove. U tom početnom radu oko škola prednjačili su pavlini, franjevci i isusovci. Oni su načinili
prve školske planove, organizirali nastavni proces, pisali udžbenike, a često puta u samostanskim ćelijama
podučavali polaznike prvim slovima. Napominjemo ovdje da su pavlini u Lepoglavi 1503. osnovali prvu gim­
naziju u Europi kakva približno djeluje i danas, premda se za sada prvenstvo pripisuje Nürnbergu 1526.
Već 1690., dakle odmah nakon oslobođenja Slavonije od Turaka, franjevci su održali sastanak u Đakovu
pod predsjedanjem biskupa Ogramića, na kojem su među ostalim zaključili: gdjegod su u župi dva franjevca,
moraju otvoriti školu za mladež. Da su franjevci Bosne Srebrene to održavali, svjedoči vizitator fra Ivan Krstitelj
Vietri 1708. kada naglašava da ti redovnici nastoje ne samo propovijedati i obraćati raskolnike i krivovjerce,
nego drže i gramatičke škole u svakoj župi i samostanu odgajajući mladež u kreposti i strahu Božjem.
11

14. FRANJEVAČKO ŠKOLSTVO U CERNIKU
U 18. I 19. STOLJEĆU
Franjevačko osnovno školstvo u Cerniku
Franjevački samostan Julije Jančula u knjizi Franjevci u Cerniku spominje da je u Cerniku 18. travnja 1739. umro magister pro­
u Cerniku fesorija pater Bartol Matijašević.
(Cuvaj, 1910. I, 377.)
U istoj knjizi, na drugom mjestu o. Julije piše:
“Čini se da su franjevci u Cerniku držali profesorij kroz ci-
jelo 18. stoljeće i čitavu polovicu 19. stoljeća sve do otvaranja
javne škole u Cerniku (1859.) koja je onda bila dijecezanska,
jer je zagrebačka biskupija imenovala učitelje i nadzirala školski
rad. Sve do godine 1859. u Cerniku nije bilo drugih učitelja osim
franjevaca. Radili su koliko je trebalo ili prema tome koliko im se
dječaka javilo u školu. Studij filozofije i moralne teologije bio je
u cerničkom samostanu, koliko nam je poznato, samo u drugoj
polovici 18. stoljeća.
Profesorija bile su trivijalne škole s redovničkom stegom i s
posebnom pažnjom na one dječake koji su pokazivali volju da
budu franjevci. U školu su se ipak mogli javiti svi koji su htjeli.
Školom je upravljao gvardijan, a uz njega je uvijek bio još jedan
pater, duša škole: magister professorii ili instructor juvenum,
učitelj i odgojitelj koji je morao imati gotovo ista svojstva kakva
su se tražila od franjevačkih učitelja novaka. Tako je bilo barem u
početku, kad su franjevci profesorije osnivali samoinicijativno i bez
tuđeg (izvanfranjevačkog) uplitanja.
U profesorijima redovito se učila latinska gramatika,
govorništvo, logika (za ove je predmete obično bio određen poseban predavač ili lector. Ostalo: crkveno pjevanje,
Matija Antun Reljković
(1732. - 1798.)
Sveto pismo i nauk vjere, franjevačko pravilo i ustanove, ponašanje...) bilo je sve povjereno magistru ili instruktoru.
(Cuvaj, 1907. I, 415.) (U Cerniku, gdje nikad nije bilo mnogo učenika, kako ćemo vidjeti, sve je bilo povjereno jednom pateru).
Dječaci su svaki dan slušali ili posluživali svetu misu, sudjelovali u dnevnim svećeničkim i
redovničkim molitvama i po danu i po noći, svakog se tjedna dva puta ispovijedali i svake nedjelje
i blagdana pričešćivali. - Za uzdržavanje profesorija morao se brinuti ili sam samostan ili provin-
cija.”
Antun Cuvaj u Građi za povijest školstva navodi Boranića te piše:
“Godine 1741. nalazimo u školi cerničkoga samostana, kojemu je bio na čelu o. Mihovilo
Paunović, devetogodišnjega Matiju Antuna Reljkovića. Od vrijednih otaca sv. Ivana Kapistrana,
koji su se tada brinuli za dušobrižništvo i nastavu po onome kraju Slavonije, primi dakle i naš
Reljković prvu nauku. Ovi su redovnici bili veliki prijatelji svome narodu, te nema sumnje, da su i na
Reljkovića u tom pravcu snažno utjecali. Kod njih je izučio i nekoliko latinskih razreda...”
Izvora za proučavanje povijesti školstva, osobito u manjim mjestima, pa tako i u Cerniku,
vrlo je malo. Kronika Franjevačkog samostana u Cerniku u prvom svesku, a to je do 1841., ne
donosi ni jedan zapis o školstvu.
12

15. Drugi su izvor za proučavanje prilika u pojedinim župama, odnosno mjestima, kanonski pohodi (vizit­
acije) koje su obavljali biskupi ili njihovi delegirani pohoditelji – vizitatori.
Za dobro obavljanje pohoda i kako bi se što bolje upoznalo stanje u župi s vremenom je načinjen upitnik
s pitanjima na koje je župnik morao odgovoriti. Redovito se događalo da je taj upitnik župnik ispunio prije
dolaska pohoditelja kako bi bilo što više vremena o svemu navedenom razgovarati i osobno sve pogledati. Od
1758. u tome upitniku za zagrebačku biskupiju postoji rubrika: De ludimagistro – O učitelju.
U Cerniku je te 1758. kan­
onski pohod obavljen od 5. do
12. travnja, te je na navedeni
upit dan slijedeći odgovor:
“Učitelja ovdje nema, ni fond
za njega ne postoji. Međutim je-
dan od otaca franjevaca običava
poučavati mladiće koji žele učiti,
kao što i sada otac Mato Barić Kanonska vizitacija župe Cernik, 7. travnja 1758. godine. (Nadbiskupski arhiv Zgb.)
uči desetoricu.” Julije Jančula
smatra da je otac (o.) Mato Barić učitelj i
1761., kada u kanonskom pohodu stoji:
“Službeno postavljenog učitelja ovdje nema,
niti postoji za njega fond. No otac Lektor filo-
zofije poučava dvojicu njemački, a otac koji je
blagdanski propovjednik osmoricu hrvatski.”
Blagdanski propovjednik bio je o. Mato, ili,
kako u nekim dokumentima piše, Matiša.
Kronika Franjevačkog samostana u
Osijeku bilježi: “Dana 28. kolovoza 1758.
godine, za instruktora mladeži odavde je u
Cernik otišao Nepomuk Kling.” Nije li o. Ne­
pomuk gore spomenuti učitelj njemačkih
dječaka? Kanonska vizitacija župe Cernik, 28. svibnja 1761. godine (Nadb. arhiv Zagreb.)
U Kanonskom pohodu 1765. piše: “Pravog učitelja ovdje
nema, ali ako neki dječaci žele učiti, za učitelja im je određen o. Fer-
dinand Požežanin koji sada stvarno i uči 7 takvih.”
Julije Kempf u knjizi Požega piše: “Poziv Namjesničkoga vijeća
kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, od 9. siječnja 1770. mor-
ala je županija izvijestiti, koliko i kakvih ima učitelja u pojedinim
mjestima gospoštija, koje su pripadale požeškoj županiji.” Navede­
no je devet mjesta bez Požege, a za Cernik piše: “U Cerniku je
bilo povjereno Franjevcima, da uče djecu u čitanju, pisanju, nauku
vjere i u ćudorednosti.” Julije Jančula u knjizi Franjevci u Cerniku
ispravlja Kempfa, te piše: “Tako pišu Kempf i Cuvaj. Međutim u
izvještaju ne stoji da je to franjevcima povjereno, nego jednostavno da
oni to (od svoje volje) čine. … Po ovom izvještaju bilo bi da su fran-
jevci u Cerniku učili djecu samo čitati i pisati, nauk vjere i ćudoređa.
Kanonska vizitacija
Ipak nije bilo samo to. Nisu im dolazili u školu samo dječaci (pueri) nego i mladići (juvenes) koje su učili latinsku župe Cernik, 17. srpnja
gramatiku. Za Reljkovića se izričito kaže da je “kod njih izučio i nekoliko latinskih razreda. Ovi su redovnici bili 1765. godine (Nadb.
veliki prijatelji svome narodu te nema sumnje da su i na Reljkovića u tom pravcu snažno utjecali” (Cuvaj citira arhiv Zagreb.)
Boranića).
13

16. “Učitelja zamjenjuje otac propovjednik, nekoliko dječaka dolazi mu na pou-
ku.”, zapisano je u kanonskom pohodu 1780.
U kanonskom pohodu 1783. piše: “Učitelj se u ovoj župi ne nalazi”. I
slijedećih godina do izgradnje škole odgovori su slični, tj. nema učitelja.
U Partikularnoj županijskoj skupštini od 31. siječnja 1790. izvješteno je:
“Broj je škola u županiji prevelik (!), a trošak za podizanje i uzdržavanje škola
nadilazi i po mnijenju samih pedagoga sile podanika. Mladež ne polazi škola,
kako bi trebalo, jer je zaokupljena domaćim poslovima. Prema tomu se ne slažu
plodovi tih škola nikako s troškovima za njih.” Nabrojio je osam katoličkih i tri
grčkoistočne škole u cijeloj županiji. “Ostale, što postoje, neka se kao nepotrebne
ukinu. Neka se u tim školama ne uče viši nauci, nego je posve dosta, što se mladež
podučava u najnužnijim naucima. Tako im se ulijeva nauk kršćanske vjere, a ujed-
no se uče čitati, pisati i početke aritmetike u materinskom ‘ilirskom’ jeziku.”
Kada je osnovan Obrtni zbor u Cerniku 1826., osjećala se jača potre­
ba organiziranja škole, jer se obučavao u raznim zanatima veći broj djetića
(naučnika, šegrta) kojima je trebala šira prosvjeta i znanje. Julije napominje
da je Cernik još uvijek veći od Nove Gradiške.
Za pomoć su zamoljeni franjevci da za buduće majstore učine što više
mogu. Iz akata Generalne županijske skupštine Požeške županije od 12. i
Šlabekuvanja tabela slijedećih dana travnja 1847., samostanski kroničar prepisuje, kako sam kaže, ne u pohvalu jednoj osobi, nego u
Hrvatski školski muzej
(Cuvaj, 1907. I, 671.)
pohvalu cijeloj franjevačkoj kapistranskoj provinciji. Slijedeći Izvještaj (broj 109) nadležne gospode kotarskih
sudaca (županija se dijelila na dva velika Kotara: požeški i pakrački i više manjih kotareva. Judlium ili judices
nobilium su suci imenovani od vlastelinstva u određenom kotaru) uveden je pod brojem 813 rečene godine.
U tom se izvještaju kaže da nedjeljne škole postoje u svim kotarevima, osim u veličkom gdje nema ni jednog
trgovišta ni obrtnog zbora, i da se određenim predmeti­
ma ne poučavaju samo šegrti, nego, gdje škole još nisu
uvedene, i druga djeca. U tom izvještaju između ostalog
stoji: “Ima se s pohvalom uzeti do znanja i staviti u pro-
tokol, a ujedno neka se na prijedlog suca cerničkog distrikta
gospodina Erlingera dopusti dodijeliti nagrada koja se po
odredbi županijskog vijeća ima iz općinskih blagajni davati
katehetama i učiteljima: Patru Fabijanu Čuliću koji je po
odredbi svoga starješinstva u Cerniku s najboljim uspjehom
poučavao u vjeronauku i molitvama 30 šegrta i drugu djecu,
i jer stvarno nema nikakve plaće, neka mu se iz općinske bla-
gajne za nagradu odobri 20 forinti sve dok se ondje ne otvori
opća pučka škola.” Određuje se također da isti izvjestitelj
pozove Općinu trgovišta Cernik koja ima svoju blagajnu
Rukopis Ivana “neka tome patru koji njihovu djecu poučava u vjeronauku,
Mažuranića u III. radi te njegove veoma korisne i hvalevrijedne usluge, iz općinske blagajne isplati
razredu Pučke škole u nagradu od 20 forinti i neka o toj odredbi izvijesti i cerničko vlastelinstvo. Čitao u
Novom Vinodolskom. skupštini Aleksandar Peičić, županijski bilježnik.”
(Cuvaj, 1907. I, 765.)
Ovaj je događaj upisan i u samostansku Kroniku, vjerojatno više zbog
toga što su se županijske vlasti sjetile nagraditi vjeroučitelja, nego da bi to bio
dokaz da prije o. Fabijana Čulića franjevci nisu poučavali djecu vjeronauk i
molitve, tim više sto je isti franjevac bio samo jednu godinu u Cerniku.
Uredovni pečat kraljevskog
nadzorništva škola u Zagrebu Već pohoditelj fra Ivan Krstitelj Vietri 1708. piše: “Cernički samostan sv.
od 1778. g. (Cuvaj, 1907. I, 391.) Petra vodi duhovnu brigu za samo mjesto Cernik i za drugih 20 sela sa malo kuća
14

17. za koja su zadužena dva svećenika. Dvojica propovijedaju i drže djeci vje-
ronauk, trojica dijele sakramente.”
Kako smo gore naveli, jedan franjevac koji ima službu propovjed­
nika, zadužen je da kao učitelj “drži školu dječacima i mladićima, a drugom
propovjedniku ostaje dužnost da drži vjeronauk ostaloj cerničkoj djeci.”
Redovito se u popisima samostanskog osoblja navodi među službama
“vjeroučitelj, vjeroučitelj župe, župski”. Nažalost mnoge tabule – popisi
osoblja, nisu sačuvane, ni prepisane u Kroniku pa ne znamo imena svih
vjeroučitelja.
U samostanskom arhivu čuvaju se “Puncta normalis” - šest pitanja
na koja je svaki župnik ili upravitelj župe morao svake godine odgov­
oriti i predati dekanu da ih proslijedi “Uzoritom Gospodinu Stožerniku i
Nadbiskupu” ( Jurju Hauliku). Dio trećeg pitanja glasi: “U župi Cerničkoj
… Učitelj nikakav nie uveden”. Na četvrto opširno pitanje o radu učitelja
odgovara upravitelj župe o. Teodor Kralj 1849. i 1851. godine “Učionice
ova župa neima”.
Učeničke kolajne
u Kraljevinama
Hrvatskoj i Slavoniji.
Kolajne 5. i 8. su iz
Učitelji franjevci Požege, 1841. godine.
(Cuvaj, 1907. I, 175.)
O. Mato Barich (Matthaeus Barich) iz Jakšića, rođen je 1729., jer 1761. ima 32 godine. Za svećenika je
najvjerojatnije zaređen 1754. Filozofiju je studirao u Brodu, a bogosloviju u Požegi, Osijeku i Iloku, gdje je
u popisu studenata morala 1755., a ispred imena stoji “P(ater) Fr.”, što potvrđuje da je već prije zaređen za
svećenika. Prema kanonskim pohodima u Cerniku boravi od 1758. do 1761. kao blagdanski propovjednik
i učitelj što ne znači da nije službovao i duže. Od 1766. do 1767. o. Barić je gvardijan u Vukovaru. U Brodu
službuje kao nedjeljni propovjednik od 1769. do 1771. kada je premješten u Ilok za hrvatskog nedjeljnog prop­
ovjednika, ali nema podataka koliko
se tu zadržao. O. Matija se opet nal­
azi u popisu osoblja u Cerniku 1778.
Godine 1794. izabran je za savjet­
nika provincijalu o. Tomi Shpadu.
Nažalost, nemamo više podataka o
ovom prvom poznatom učitelju u
Cerniku.
O. Nepomuk Kling rođen je
u Osijeku 1732. Iz Osijeka 1758.
dolazi u Cernik za učitelja mladeži.
U Vukovaru je njemački blagdanski
propovjednik 1764., a 1766. nalazi Kanonska vizitacija
se opet u Osijeku kao “magistar sjemeništa”. Godine 1767. u Požegi je orguljaš. Fra Petar Kinderić piše: “bio je župe Cernik,
glasoviti orguljaš (organista celebris), skladatelj i učitelj pitomaca.” Umro je u Požegi 16. lipnja 1772. 28. svibnja 1761. g.
(Nadb. arhiv Zagreb.)
O. Ferdinand Lipljanić iz Požege. U Osijeku je vikar 1753. U popisima samostanskog osoblja za 1754.
i 1755. nema ga, da bi 1756. bio opet izbran za vikara samostana. Od 1756. do 1763. bio je vojni kapelan
Slavonske husarske pukovnije u Pruskom ratu. Kanonski pohod bilježi ga 1765. u Cerniku. U popisu samo­
stanskog osoblja 1777. nalazimo ga u Brodu kao duhovnika. Umro je u Cerniku 2. svibnja 1778. u 56. godini
života i 36. godini franjevaštva.
15

18. Studij filozofije u Cerniku
Nije poznato kada u Cerniku počinje djelovati studij filozofije. Nema naznaka da je Provincija ikada odre­
dila Cernik za mjesto viših škola, već je bio običaj da studenti dolaze u samostan gdje je službovao profesor
čije su predmete morali odslušati i polagati. Tako je u tom samostanu bio privremeno studij filozofije ili bo­
goslovije.
Tako je fra Ivan Velikanović, slavonski književnik, studirao u Cerniku filozofske nauke o čemu o. Eman­
uel Hoško piše: “Velikanović je 1741. u osamnaestoj godini života započeo studij filozofije kod profesora Franje
Bogdanovića. Prvu godinu je studirao na filozofskom učilištu u Cerniku, a slijedeće dvije u Vukovaru.” Tada su u
cerničkom samostanu boravila buduća dva najveća slavonska književnika 18. st., Velikanović i Reljković, kako
smo prethodno spomenuli.
U kanonskoj vizitaciji 1758. spominju se klerici koji vrše dužnost zvonara u Cerniku, dok se ne spom­
inje ni studij niti profesor. Na jednom mjestu Julije Jančula piše da pohoditelji nisu pregledavali samostanske
ustanove, pa tako ni studije budući da je njihova prvotna briga bila pohod župi, crkvi te prilike u župi i filijalama.
Godine 1761. spominje se predavač – lektor filozofije, a 4. je svibnja 1760. u Cerniku umro zavjetovani klerik
fra Gabrijel Riegler, a 26. kolovoza 1764., klerik, student filozofije, fra Kristofor Schmidt. U knjigama samo­
stanskih računa više puta navode se primanja i izdaci za “lectura” i “đake” pod čime se podrazumijevaju klerici
studenti, kako piše Julije Jančula. Julije smatra da se studij filozofije u Cerniku održao do kraja školske godine
1765., budući da su cerničkim franjevcima u siječnju te godine oduzete župe u Novoj Gradiški i Zapolju, te
navodi fra Emerika Pavića iz 1766. koji kaže: “Prostrani vrt i preugodni šljivik leži uz samostan, u kojem je bio
studij filozofije. Sada se međutim zbog smanjenih dohodaka oduzimanjem župa ne može više uzdržavati, tako da
ondje borave samo patri potrebni narodu i susjednim župama.”
Studij moralne teologije
Godine 1770. u izvješću poslanom državnim vlastima navodi se kako je u Cerniku bilo 10 svećenika,
6 studenata morala, 7 braće laika i 23 franjevca. Među službama svećenika je i lektor moralne teologije. Julije
Jančula smatra da je 1770. počeo studij u Cerniku. Gore je navedeno da je studij filozofije prestao djelovati u
Cerniku zbog oduzimanja župa, odnosno zbog neimaštine. Čini se da su se franjevci uspjeli bolje organizirati
te mogu materijalno uzdržavati studente, a vjerojatno im je u tome pomagala i uprava Provincije.
Godine 1770. o. Ivan Zetović postaje gvardijan (1770. – 1772.) a u Cerniku ostaje do smrti 1789. O.
Zetović je naveden u popisu osoblja kao ispitivač, ravnatelj kora, predavač braći klericima u moralnoj znanosti,
lektor teologije i učitelj ceremonija.
Godine 1775. ispitivači su o. Đuro Rapić, o. Kristofor Keller i o. Leander Koepl, 1776., uz o. Rapića i o.
Zetovića, o. Vjenceslav Hutter, vikar i ravnatelj kora, 1777., uz o. Zetovića, gvardijan o. Petar Curić i o. Jakob
Alasić, 1778. uz o. Zetovića i o. Alasića o. Mato Barić, koji je spomenut kao učitelj u Cerniku.
Iste godine navodi se i klerik fra Donat Hainl, a 1779. navodi se o. Andrija Jajašević, student morala.
Godine 1780. uz o. Zetovića je ispitivač i gvardijan o. Marko Tadijanović, a navedena su tri studenta moralne
teologije: o. Simon Subota, fra Luka Szipka i fra Marko G. Godine 1781., uz o. Zetovića ispitivač je gvardijan o.
Josip Stojanović, 1782. uz o. Zetovića gvardijan o. Silvester Hungar, lektor teologije. Godine 1783. i slijedeće
dvije godine ispitivači su o. Zetović i o. Marko Gužvić.
Godine 1772. umrla su u Cerniku dva klerika: student filozofije fra Hilarije Ertzl. Julije piše kako je “možda
tek trebao započeti moralnu teologiju” i zavjetovani klerik fra Roman Erbić.
Kada je počeo rat s Turcima (1788.), cernički samostan pretvoren je u vojnu bolnicu. Studij moralne
teologije nije se više vratio u Cernik. Julije Jančula zaključuje: “Josip II. znatno je smanjio broj fratara. Niti je
trebalo toliko učilišta, niti su se cijenila mala učilišta po samostanima. Dolazi vrijeme velikih centralnih učilišta.”
16

19. Cernička samostanska knjižnica bogata je priručnicima filozofije i djelima iz moralne teologije, tiskanim
između 1714. i 1750., što može biti potvrda djelovanja studija filozofije i moralne teologije u Cerniku.
Novicijat za braću nesvećenike – laike u 18. i 19. stoljeću
U 18. i 19. st. u Cerniku su obavljali godinu novicijata – upoznavanja sa redom i godina kušnje, samo
braća nesvećenici, laici. U popisima službi navode se učitelji zajednice i njihovi zamjenici koji su braći
nesvećenicima držali predavanja o redovničkom životu i poučavali ih raznim djelatnostima, a napose se to
odnosilo na novake. U Kronici se navode imena pojedinih novaka. Izdvajamo jedan primjer u kojem je opisan
i način odlučivanja o podobnosti i sposobnosti novaka za redovnički život u čemu sudjeluju svi zavjetovani
članovi samostanske zajednice glasujući o kandidatu.
“Dana 14. rujna 1802. godine Josip Matković iz Požege obukao je sveti habit po rukama RP. Vida Ivich i dobio
ime Cajetan.” Glasovanje zajednice o novaku laiku održano je po običaju tri puta (14. siječnja, 14. svibnja i
14. rujna 1803.). Budući da je dobio pozitivne glasove (posljednji puta 5 naspram 2), zavjetovan je za brata
laika.
Godine 1815. navodi se o. Adalbert Marianović, učitelj novaka.
Novicijat Hrvatske franjevačke
provincije sv. Ćirila i Metoda
od 1954. do 1981.
Na sastanku uprave Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila
i Metoda, koji je održan u cerničkom samostanu od 7. do 10.
kolovoza 1953., odlučeno je da se godina kušnje – novicijat
premjesti iz Vukovara u Cernik. Već 9. rujna iste godine počela
je obnova zapadnog krila samostana gdje će biti smješten
novicijat. Radovi su završeni do ljeta 1954., a cernički sa­
mostan dobio je veći broj samostanskog osoblja. O. Stanko
Banić određen je za magistra (učitelja) novaka. U toj je službi
ostao punih 12 godina, do 1966. , kada je premješten u Ilok.
O. Silvije Večerin ima službu socius (drugi) magister novaka
i magister kandidata, a o. Julije Jančula određen je za redovi­
tog ispovjednika novaka. Uz svećenike došla su i braća laici:
fra Ljubo Krpan za kuhara i fra Kancijan Krajček za sakrista­
na i krojača. U isto vrijeme odlučeno je da u Cerniku bude i
pripremno vrijeme – sjemenište za braću nesvećenike – laike.
Početak je uređenja prostorija za novicijat za vrijeme gvard­
ijana o. Anzelma Banića. Prvi je gvardijan, kada je novicijat
uveden, bio o. Tomislav Andrašec (1954. – 1960.), a zamijenio
ga je o. Emil Crnković (1960. – 1966.).
Sv. Ćiril i Metod
(Blagovalište Franjevačkog samostana u Cerniku)
17

20. Novicijat je ustanova redovničkih zajednica u kojemu se kandidata – novaka upućuje u redovnički i
duhovni život, pomaže mu se prepoznati životni poziv, uči se povijesti Crkve i franjevačkog reda, moljenju
časoslova, liturgijskom životu Crkve, crkvenom i koralnom pjevanju. Nekada je novicijat bio posve odvojen
od samostana, još više od vanjskoga svijeta, jer se mladoga čovjeka upućivalo životu u tišini i upoznavanju
sebe kako bi mogao donijeti odluku i prepoznati može li prihvatiti način života manjega brata u samostanu.
Prvo oblačenje bilo je 29. kolovoza 1954., kada je obučeno osam pripravnika – novaka, a drugo iste go­
dine 3. listopada, kada su obučena trojica novaka. Nakon godine dana novicijata, obavljeni su prvi privremeni
zavjeti 30. kolovoza 1954. Svake godine, uglavnom u mjesecu kolovozu, obavljana su oblačenja novih novaka
i zavjetovanje prošlogodišnje generacije.
Poslije o. Stanka Banića službu magistra preuzeo je o. Tomislav Tomiša (1966. - 1969.), a njega je zami­
jenio o. Bernardin Šulj (1969. - 1973.) pa o. Slavko Bulaja (1973. - 1975.). Zatim tri godine nije bilo novici­
jata, a o. Daroslav Miklaušić ga je vodio od 1978. do 1981. Na provincijskom kapitulu održanom u kolovozu
1981. u Samoboru, budući da nije bilo kandidata za novicijat, odlučeno je da se novicijat preseli na Trsat, a o.
Marko Malović određen je za magistra s naredbom da se pripremi za tu službu.
Julije Jančula prikupio je statističke podatke o novacima:
Za dvanaest godina magistrovanja o. Stanka Banića bilo je 160 novaka, a iz novicijata je otišlo ili bilo
otpušteno 24 mladića. U tri godine službe o. Tomislava Tomiše bilo je 50 novaka, a novicijat su napustila
četvorica. Za vrijeme magistra o. Bernardina Šulja, kroz četiri godine bilo je 63 novaka, a u dvije godine magis­
tra o. Slavka Bulaje bilo je svega 13 novaka od kojih je samo jedan svećenik u Provinciji. Za razdoblje magistra
o. Daroslava Miklaušića nemamo točne podatke o novacima, bilo ih je svega nekoliko.
Kada je novicijat preseljen na Trsat, odnesen je i dio inventara, napose novicijatska knjižnica i priručnici
iz Cernika. Tako je nakon skoro dvadeset i pet godina u Cerniku prestalo franjevačko odgojno učilište za
mlade franjevce, a time su osiromašeni cernički samostan i župa za ljepotu bogoslužja i koralnog pjevanja.
Pogled na Cernik
(Arhiv Franjevačkog
samostana, Cernik)
18

21. OSNOVNA ŠKOLA U CERNIKU
Osnivanje škole i izgradnja prve školske zgrade u Cerniku
Samostanski kroničar bilježi 9. studenoga 1854. izlazak na teren županijske deputacije na čelu s prečasnim Kanonska vizitacija
gospodinom Franjom Sviranićem, začasnim kanonikom i požeškim župnikom, u svrhu podizanja škole u župe Cernik,
10. kolovoza 1866. g.
Cerniku. (Nadb. arhiv Zagreb.)
Opis osnutka škole i izgradnje školske zgrade
prenosimo iz Školske spomenice:
“Buduć je trgovište Cernik onda već oko 200
kuća, a do blizu 2000 žitelja na broju imalo, poka-
zala se je skrajna potreba, da se javna pučka škola
podigne.
Na višekratno poticanje častnih otaca fran-
jevaca i inih svietskih oblasti, nije se dalo ovdašnje
pučanstvo sklonuti na podignuće škole sve dotlem,
dok nije ovomjestni onda bivši upravitelj župe i
predstojnik samostana, veleč. O. Ilija Vražić cielu
stvar potanko opisao i prijavio c. kr. ministarstvu
za bogoštovje i nastavu, koje je svojim nalogom
namjestničtvu u Zagrebu naložilo, da nastoji što
prije stvar k svrsi dovesti; ovo pak odpisom od 16.
siečnja 1857. naloži županiji požeškoj, a ova opet
neoklievajuć dopisom svojim od 9. ožujka 1857. iz-
dade najstrožiji nalog na žiteljstvo, da se bezodvlačno
gradnja škole započeti mora.
Da bude podignuće škole žiteljstvu trgovišta
Cernik olaglje, pridružiše se k istom obližnja sela
i to: Mala, Giletinci i rim. kat. Šumetlica u jednu
školsku konkurenciju.
Zemljište na kojem se je želilo graditi školsku
sgradu, vrt za učitelja i svu potrebitu drvenu gradju,
na zamolbu konkurencije, poklonio je Vinko Müller
vlastelin dobara Cernik, obvezav se ujedno kao vlas-
telin, da će na uvjeke dati u vlastelinskoj šumi potreb-
ito ogrievno drvo za školu i učitelja u iznosu 14 hvati
na godinu, uz oprost svakog dalnjeg troška, tako u
naravi, kao i u novcu za podignuće te pučke škole.
Na tom daklem po vlastelinstvu darova-
nom zemljištu podigla je sadašnju školu školska
konkurencija, koja je uz voznu i ručnu radnju 3000
for. srebra /onda vriednost novca/ graditelju Vjeko-
slavu Lameru paliru c. kr. pukovnije Nove gradiške u
gotovu platila.
19

22. Školska sgrada sagradjena je na jedan kat.
– Razi zemlje na zapadnoj strani sagradjene
su dvie sobe učitelju za stan, na sjevernoj strani
jedna kuhinja i izba, a pod izbom, kuhinjom
i jednom sobom podrum; na iztočno južnoj
strani zahod, a sasma na južnoj strani ulaz u
školsku sgradu. Sve ove razizemlje sagradjene
prostotije priredjene su učitelju za stanovanje i
uživanje.
Na katu su sagradjene dvie učevne sobe i
to: jedna na jugozapadnoj, a druga na zapad-
no sjevernoj, sobica za knjižnicu i pokraj iste
ulaz na tavan na sjeveroiztočnoj, a dva zahoda
za škols. mladež na iztočnojužnoj strani svieta.
Uz školsku zgradu nalazi se dvorište u površini
od 4.56 ara, u istom je nakon njekoliko godina
sagradjena jedna štalica i suša, jedan svinjac i
bunar. Uz dvorište nalazi se vrt za učitelja u
površini od 8 ara.
Kanonska vizitacija župe Cernik, 10. kolovoza 1866. g. (Nadb. arhiv Zagreb) Godine 1858. pod jesen
bila je gradnja školske sgrade
sasma dovršena. Godine 1859.
3. listopada, bila je ista po O.
Solanu Krkvariću upravitelju
župe i predstojniku samostana
blagoslovljena uz veliko učešće
školskih sposobnjakah i njhovih
roditelja. Tim danom je otvorena
sada postojeća obospolna učiona
i započet redovit polazak njezin.
Istu polaziše s početka djeca
samo mogućnijih osoba trgovišta
Cernik.”
Gradnja nove školske zgrade
Faksimil iz Školske spomenice
Pučke škole Cernik
20

23. Gradnja nove
školske zgrade
Faksimil iz
Školske spomenice
Pučke škole Cernik
21

24. Rector scholae nationalis –
upravitelj mjesne škole
od 1859. do 1918.
Školska spomenica bilježi: “Upravu školsku vodio je dotični
upravitelj župe. – Posebnog patronata ni zaklade nije imala ova
škola.”
Upravitelj mjesne škole bio je i predsjednik Školskog od­
bora. U Cerniku je to redovito bio gvardijan i upravitelj župe.
Od 1889. do 1900. naziva se “inspector localis scholarum”.
U razdoblju od 1859. do 1918. tu su dužnost vršili:
1859. - 1866. o. Solan Krkvarić
1866. - 1878. o. Petar Smoljanić
1878. - 1885. o. Stjepan Vujević
1885. - 1892. o. Adjut Spaček
1892. - 1895. Ferdo Miškatović
1895. - 1900. o. Adjut Spaček
1900. - 1902. o. Solan Matković
1902. - 1908. Josip Cenić
1908. - 1918. o. Makarije Križan.
Nastankom Države Srba Hrvata i Slovenaca uprava škole
uređena je na novi način, budući da škole više nisu pod upravom
i nadzorom vjerskih zajednica.
Dekret od
7. prosinca 1889.
kojim je imenovan
Nadzor škole u Cerniku
školskim nadzornikom
o. Adjut Spaček, U Školskoj spomenici čitamo: “Nadzor škole vodio je kotarski nadzornik veleč. G. Ernest Filetić, župnik u
gvardijan u Cerniku Pleternici sve do 1865., od godine 1865. do 1867. prečastni g. Ivan Thaller, vicearkidjakon požeški, od godine 1867.
(Arhiv Franjevačkog do god. 1870. veleč. g. Augustin Marković župnik sesvetački, od god. 1870 do god. 1875. veleč. g. Josip pl. Kraljević,
samostana, Cernik)
viceark. u Kutjevu.”
Vjeroučitelji – katehete u cerničkoj školi od 1859. do 1918.
Vjeroučitelji franjevci za rimokatolički vjeronauk
U popisu osoblja Franjevačkog samostana u Cerniku pojavljuje se 1859. Catecheta Parochiae et Scholae
Nationalis – vjeroučitelj župe i narodne škole. Često puta je to ista osoba, a ponekad su te službe podijeljene
na dva franjevca. U izradi popisa vjeroučitelja služili smo se i Školskom spomenicom Pučke škole u Cerniku,
koju smatramo vjerodostojnijom, jer su u njoj zapisani vjeroučitelji škole, dok su u samostanskoj Kronici
zabilježeni svi franjevci koji su vršili službu vjeroučitelja, bilo u cerničkoj školi, selima ili su držali župski vje­
ronauk u crkvi.
Tu su dužnost vršili sljedeći franjevci:
1859. - 1860. o. Vilko Cindery
1860. - 1861. o. Deziderije Juriga
22

25. 1861. - 1862. o. Rafael Rodić Udžbenik za
1862. - 1866. o. Blaž Štefić pučke škole,
Beč 1854.
1866. - 1868. o. Marcijan Telarović (Knjižnica
1868. - 1871. o. Emerik Đulansky Franjevačkog
1871. - 1872. o. Kapistran Tomić samostana,
1872. - 1875. o. Gervazije Radić Cernik)
1875. - 1876. o. Tomo Kulušić
1876. - 1878. o. Gervazije Radić
1878. - 1879. o. Silverije Lipošinović
1879. - 1881. o. Kristofor Bođanac
1881. - 1884. o. Konstantin Horvatić
1884. - 1885. o. Ambrozije Đuraković
1885. - 1887. o. Teofil Bošnjak
1887. - 1889. o. Marcijan Telarović
1889. - 1890. o. Kvirin Budimac (za dječake)
1889. - 1890. o. Makarije Križan (djevojčice)
1890. - 1895. o. Luka Terzić
1892. - 1893. o. Cezarije Zsubory
1893. - 1894. o. Dominik Lekić
1894. - 1896. o. Ćiril Kozak
1895. - 1900. o. Celestin Franetić
1896. - 1897. o. Mladen Barbarić
1897. - 1899. o. Leonard Novaković
1899. - 1903. o. Emil Šimić
1900. - 1903. o. Antun Marinović
1903. - 1905. o. Dimitrije Pliverić - Čutora
1905. - 1906. o. Krizostom Kranjc
1906. - 1910. o. Emil Šimić
Udžbenik za pučke
1906. - 1907. o. Ivan Maretić škole, Split1907.
1908. - 1910. o. Izidor Agjić (Knjižnica
1909. - 1914. o. Makarije Križan Franjevačkog
1910. - 1918. o. Celestin Franetić samostana, Cernik)
1912. - 1915. o. Emil Šimić
1915. - 1916. o. Kapistran Geci
1916. - 1918. o. Bruno Bruša
1918. - 1919. o. Josip Tinodi
1919. - 1921. o. Solan Šurina
1921. - 1926. o. Eugen Kukina
1922. - 1923. o. Kalasancij Tkalec
1923. - 1925. o. Konstantin Kovar
1927. - 1930. o. Ignacije Ivak
1930. - 1932. o. Anaklet Zadravec
1933. - 1934. o. Kosta Kovar
1935. - 1936. o. Eugen Kukin
1935. - 1936. o. Marcel Gazdić
1936. - 1937. o. dr. Alojzije Pišpek
1937. - 1939. o. Valerijan Sklepić
Udžbenik za pučke
1939. - 1940. o. Eugen Kukina škole, Zagreb1907.
1942. - 1943. o. Mohor Horvat (Knjižnica Franjevačkog
1941. - 1949. o. Julije Jančula samostana, Cernik)
23

26. Dana 11. travnja 1949. tajništvo Izvršnog odbora Kotarskog narodnog odbora u Novoj Gradiški pis­
menim putem zabranjuje poučavanje vjeronauka u školama.
Popis vjeroučitelja od 1991. godine do danas
1991. - 1996. o. Vjenceslav Janjić
1991. - 1993. o. Julije Jančula
1992. - 1993. s. Nevenka Ćurić
1993. - 1994. s. Alberta Kuprešak
1993. - 1996. o. Josip Vrbanec
1996. - 1997. o. Hugo Zajec
1996. - 2002. o. Franjo Tomašević
1998. - 2000. o. Slavko Milić
1999. - 2005. s. Mara Župarić
2000. - 2001. o. Zvonimir Križanović
2001. - 2002. o. Goran Malenica
2003. - 2005. o. Josip Grubišić
2003. - 2005. o. Josip Vukoja
2007. - 2008. s. Karolina Miljak
2007. - 2008. Tajana Ćosić
2007. - 2008. Neda Galik
2002. - Ksenija Savi
2005. - Robert Vujica Radna bilježnica za katolički vjeronauk
Vjeroučitelji za židovsku djecu
Poučavanje židovske djece u vjeri prvi puta se spominje u Školskoj spomenici 1888./89. školske godine
kada “izraeličanski kolić g. Band” ima jedno dijete. Sljedeće godine podučava “izraelitički kolić g. Band” troje
djece u pučkoj školi i jedno u opetovnici. Josip Band, kako mu je bilo ime, u Spomenici se navodi do 1892./93.
školske godine.
Slijedećih godina ne spominje se pouka u vjeri za male Židove, iako je bio podjednak broj židovske djece.
Školske godine 1899./00. i 1900./01. navodi se kao učitelj “izraelitički rabi Lavoslav Sommer”.
Vjeroučitelji za pravoslavni vjeronauk
U Školskoj spomenici prvi puta se spominje školske godine 1880./81. “Stjepan Marić, župnik šumetlički
grčko istočne vjere”, a 1883./84. piše: “grčko istočni vjeronauk Stjepan Marić, paroh šumetlički”.
Od školske godine 1886./87. do 1903/04. vjeronauk za pravoslavne đake drži Stjepan Stevo Marić, paroh
šumetlički. Školske godine 1904./05. do 1906./07. učiteljica Marija Stojadinović podučavala je grčkoistočne
učenike vjeronauku.
Paroh u Šumetlici Jaša Boško Marić poučava pravoslavne učenike vjeronauku od 1907./08. do
1916./17.
Od školske godine 1917./18. do 1921./22. vjeroučitelj je Gavro Jovanović Malivuk, tada kapelan
novogradiški, a poslije administrator Parohije šumetličke. Od školske godine 1922./23. do 1924./25. vje­
ronauk je predavao ruski izbjeglica Andrej Jakovljev. Poslije se u Spomenici ne spominje pravoslavni vje­
ronauk.
24

27. Školski dokumenti
druge polovice
19. stoljeća
(Arhiv Franjevač-
kog samostana
u Cerniku -
Obrtnički zbor
Cernik)
25

28. Skrižaljka vrhu stanja pučkih učionah u
Cerniku u školskoj godini 1865/6.
(Arhiv Franjevačkog samostana, Cernik)
26

29. Izvještaj o napretku
školske mladeži u
kršćanskom nauku
30. lipnja 1919. g.
(Arhiv Franjevačkog
samostana, Cernik)
27

30. Svjedodžba
osposobljenja
iz 1912.
28

31. Školska
svjedodžba
iz 1941.
29

32. POČETAK I RAZVOJ ŠKOLSTVA U CERNIKU
OD 1859. DO DANAS
Od niže pučke škole do četverogodišnje škole s opetovnicom
K ada samostan svojim prostornim uvjetima i brojem otaca franjevaca nije mogao zadovoljiti
potrebe obuke djece obrtničke sredine u Cerniku, javlja se misao i pokret za otvaranje prve
pučke škole. Nakon gradnje prve školske zgrade 1859. počinje s radom prva pučka škola
Početna stranica
školske spomenice
30

33. Nastavak zapisa iz Školske spomenice
Godine 1872., školu napušta učitelj
Luka Vrbanić, a zamjenjuje ga
Vlajko Kemenović
31

34. To je vrijeme Austro-Ugarske monarhije i školstvo u Hrvatskoj organizirano je po odredbi administra­
tivne naredbe iz 1845. pod nazivom Systema scholarum elementarium (sustav početnih učionica). Prema njemu
se osnovne škole dijele na više i niže. Prva dva razreda zovu se “niža”, a treći i četvrti razred “viša” škola. Četvrti
razred također je imao dva godišta. Iz trećeg razreda moglo se prijeći u više literarne ili industrijske razrede.
Dva godišta četvrtog razreda osiguravala su i početno obrtničko zanimanje.
U početku cernička škola ima obilježje niže škole jer jedan učitelj radi sve do 1869. Zbog porasta broja
djece i nemogućnosti obuke tolikog broja učenika, javlja se potreba za drugim učiteljem. Iste godine škola
dobiva još jednog učitelja, što je vidljivo u faksimilu.
Od 1880. u školi se, zbog ponovnog porasta broja učenika, odobrava rad i trećem učitelju. U tom vre­
Opetovnica u Cerniku menu formira se četverorazredna škola i počinje s radom opetovnica. Djeca koja ne idu u više škole trebaju
polaziti nedjeljnu školu ili opetovnicu. Opetovna škola traje
za šegrte do oslobođenja za kalfu, a za ostale do dvadesete
godine života. U opetovnici se uglavnom ponavljalo savla­
dano gradivo, nastojalo ga se povezati s praksom te na taj
način pripremiti mladež za buduće uspješne gospodare
svog domaćinstva. Onaj koji bi djecu toga oslobodio bio
je kažnjen jer nitko nije smio biti otpušten iz opetovnice a
da nije imao školsku svjedodžbu. Zvali su ih još i nedjeljne
škole, a zbog besplatnog rada svih nitko se nije bunio; ni
Crkva, ni službenici, ni država.
Opetovnica se održavala neprekidno do 1930. kada je
zakonom ukinuta.
Na osnovu zapisa u Ljetopisu s pouzdanjem znamo da je škola 1875. bila četverorazredna i da je jedan
učitelj predaje 1. i 2. razredu a drugi 3. i 4. razredu te da je organiziran rad opetovnice. Vjerojatno je da je takva
organizacija postojala i ranije. Konačno je 1886. Odjel za bogoštovlje i nastavu Visoke kraljevske zemaljske
Cernička školska
spomenica (Ljetopis) vlade sistematizirao četvrto učiteljsko mjesto. Ovakav se ustroj godinama nije mijenjao.
Čitamo u Ljetopisu
Ljetopis škole uredno je vođen od 1875. pa sve do danas. Od prvog
zapisa do 1933. vođen je po istom obrascu ili klišeju i imao je sljedeća
poglavlja:
- početak trajanja obuke
- broj školske mladeži
- školska mladež po vjeroispovijesti i narodnosti
- školska mladež po razrednim odjelima
- učevni predmeti
- školski vrt
- pčelinjak
- dobrotvori škole
- školske posjete
- školski ispiti.
U svakom od ovih poglavlja pronašli smo poneku zanimljivost.
32

35. Početak trajanja obuke
Osim osnovnih podataka o početku i završetku obuke, za svaku su školsku godinu zapisani eventualni
prekidi obuke i ostvareni broj radnih dana. Izgubljeni dani su se nadoknađivali u ljetnim mjesecima. Prekidi
obuke su najčešće bili uzrokovani bolešću djece ili puka (pogledaj poglavlje Zdravstveno socijalna zaštita).
Osim bolesti, prekidi obuke su bili uzrokovani i drugim razlozima kao primjerice:
- 1881. obustavljena je i nastava od 1. do 10.
siječnja radi obavljanja narodnog popisa
kojeg su obavljali učitelji.
- 1890./91. obuka je od 10. siječnja obustav­
ljena i to radi popisa pučanstva u kojem su
kao brojitelji i revizori sudjelovali učitelji.
- školska godina 1915./16. započela je 1. rujna
1915., no odmah je obuka obustavljena od 1.
do 15. rujna zbog novonastalog ratnog stanja
(Prvi svjetski rat), usmenim nalogom pres­
vijetlog gospodina Dragana Viteza Trnskog,
kraljevskog velikog župana i kraljevskog pov­
jerenika za županiju požešku. Opetovnica se
neredovito održavala u zimskom semestru.
Učitelj Franjo Kumić je mobiliziran i proveo
je na ratištu tri godine.
- 1918./19. obuka je bila cjelodnevna u svim
razredima, no bila je prekinuta od 28. listo­
pada do 15. studenog 1918. radi prevrata.
- 1928./29. nastao je prekid od 12. do 21.
veljače zbog velike hladnoće. Iste te godine u
školu se uvodi, na osnovu novog nastavnog
plana i programa, ručni rad za djevojčice u
svim razredima. Ručni se rad održavao sve
do Drugog svjetskog rata.
- 1940. zabilježena je neobično jaka zima
(temperature do -30°C) tako da se obuka
održavala samo do jedan sat poslijepodne.
- Vrlo često obuka je prekidana ili skraćivana
zbog nedostatka drva. Obrazac vođenja
Ljetopisa do 1933.g.
2.3.1933. ukazom Njegovog Veličanstva kralja, upraviteljem škole imenovan je Dragan Begović, umjesto
dotadašnjeg upravitelja Franje Kumića koji je neprekidno služio u školi Cernik 34 godine. Novi upravitelj je
promijenio sustav vođenja Ljetopisa te uz najosnovnije podatke upisuje i druga događanja u školi i društvu,
kao i sve aktivnosti koje provode učitelji u redovnom i izvanškolskom radu. Bio je pokretač mnoštva aktivnos­
ti u kojima ga drugi učitelji nisu imali volje slijediti. Unatoč tim teškoćama nije posustao i podigao je rad škole
na višu razinu, prepoznatljivu društvenoj sredini.
Broj školske mladeži
Kako je škola od 1888. postala obveznom, broj školske mladeži se stalno povećavao. Vođena je stroga i
precizna evidencija o broju upisane mladeži u osnovnu školu i opetovnicu. Također je zapisivan broj pridošlih
i otišlih učenika tijekom školske godine, a također i onih kojima je bilo oprošteno pohađanje obuke zbog
raznih razloga. Često je navođeno kako određeni broj djece, najčešće imućnijih roditelja, pohađa školu u No­
voj Gradiški. Tako za za školsku godinu1880. zapisano:
33

36. Zapis sličnog sadržaja napisan je
1933. i glasi: “Pokrenuto je pitanje, da
osnovna škola u Novoj Gradiški ne prima
više tzv., “bolju” djecu iz Cernika u svoju
školu bez znanja cerničke škole i odobren-
ja. U zadnje godine počeli su roditelji- čak
i predsjednik školskog odbora, slati djecu
u školu u Novu Gradišku uz motivaciju
“u žargonu privatnih razgovora”, da se
tamo “više i bolje uči”, što je apsolutna
neistina. Energično sam poduzeo korake
da se ta nemila i neosnovana pojava što
prije suzbije. Obje škole u Novoj Gradiški
ne izlaze mi baš na ruku, ali će morati, jer
zakon školski daje mi pravo na to.”
Nažalost, ništa nije mogao učiniti
po tom pitanju i ta je pojava prisutna
do današnjih dana.
Zapisi o pohađanju
škole u Novoj Gradiški
obveznika škole u Školska mladež po vjeroispovijesti i narodnosti
Cerniku Vodi se precizna evidencija o broju muške i ženske mladeži po vjeroispovijesti i nacionalnoj pripadnosti.
Uglavnom je najveći broj upisane mladeži rimokatoličke vjeroispovjesti, a po narodnosti Hrvati. Školu je
stalno pohađao i određen broj učenika grčkoistočne vjeroispovijesti (tako se tada pisalo) i, što je vrlo zanim­
ljivo, sve do 1922. vođeni su kao Hrvati po nacionalnosti. Te godine, 1922., u Ljetopisu imamo zapisano: po
narodnosti – svi Hrvati ili Srbi. Očito učitelj nije tražio očitovanje, a da se ne zamjeri sustavu, izbjegao je pisati
– svi Hrvati kao što se do tada pisalo. Zapis svi Hrvati ili Srbi nalazimo u Ljetopisu sve do 1928. i te je godine
po prvi put zapisano da su tri učenika grkoistočne vjere po narodnosti Srbi. Od 1888. pa do Drugog svjetskog
rata bilo je nekoliko učenika koji su se vodili po vjeroispovijesti kao izraelitičke vjere (Židovi).
Školska mladež po razrednim
odjelima
Od 1875. pa sve do danas vođena
je evidencija u razrednim odjelima
redovne obuke i opetovnice o broju
muške i ženske mladeži. I ovdje se
često spominju dječaci i djevojčice
koji pohađaju školu u Novoj Gradiški
s čime učitelji cerničke škole nikada
nisu bili suglasni.
Učevni premeti
Svake je godine zapisan isti tekst:
“Svi su predmeti glasom naukovne os-
nove predavani. Od izvanrednih pred-
meta nije ništa učeno.” (preuzeto iz
Ljetopisa).
34

37. Školski vrt
Vođena je vrlo precizna evidencija o vođenju
školskog vrta i radnim rezultatima (Pogledaj po­
glavlje: Učeničke zadruge).
Pčelinjak
Sve do Drugog svjetskog rata bilo je obvezno
imati školski pčelinjak. Škola ga uglavnom nije im­
ala osim ako je neki od učitelja imao svoj pčelinjak i
u okviru njega nekoliko školskih košnica(Pogledaj
poglavlje: Učeničke zadruge).
Dobrotvori škole
Uredno je vođena evidencija o dobrotvo­
rima škole kojih je bilo svake godine (Pogledaj
poglavlje: Zdravstveno-socijalna zaštita). Redovito
je Kraljevska zemaljska vlada darivala školi knjige Obrazac vođenja Ljetopisa do 1933. g. (nastavak)
za siromašnu djecu. U Kronici samostana smo
pronašli i popise darovanih knjiga (vidi sliku).
Škola je dobivala pomoć i od Općine, koja
je ovisno o financijskom stanju, bila izdašna ili
je izostajala. Stalnu su bitku vodili učitelji s op­
skrbljivanjem drvima, što je bila zakonska ob­
veza Općine. Često je kasnila isporuka ili je ista
osporavana pa čak i za školu. U novoj Jugoslaviji
društveno-političke organizacije i društva su se
iskazali u suradnji sa školom i puno pomogli u
poboljšanju materijalnih uvjeta rada. Tako su
primjerice: darivali gradilišta, samodoprinosom
sufinancirali gradnju škole i učiteljskih stanova,
sufinancirali kupnju školskog namještaja i opreme Popis darovanih
(svako domaćinstvo), bili pokrovitelji školskih proslava i dr. knjiga
U Republici Hrvatskoj Općina je aktivno sudjelovala u adaptaciji školskih zgrada, gradnji novih objekata,
donaciji sredstava za školske programe i dr. I pojedinci i udruge su pomagali školu što je vidljivo na više mjesta
u monografiji.
Možemo zaključiti da
je škola trajno imala pot­
poru pojedinaca i mjesta
u stvaranju boljih uvjeta
rada i u realizaciji progra­
ma i projekata.
Školski udžbenici
35