PAVO URBAN - PUERTAS ABIERTAS
•
1 gostou•290 visualizações
Programa del Concierto en el "Palace Rector", ZAdar, Croatia, Enero 2020
Recomendados
Mais conteúdo relacionado
Semelhante a PAVO URBAN - PUERTAS ABIERTAS
Semelhante a PAVO URBAN - PUERTAS ABIERTAS (20)
PAVO URBAN - PUERTAS ABIERTAS
- 1. PAVO URBAN P R E T P L A T A
- 3. PETAK, 24. 1. U 20:00 KONCERTNA DVORANA BRAĆE BERSA — Pretplatnički ciklus ADRIÁN PLACENTI skladatelj, klavir KATALIN BARTHA violina NIKOLA BAĆE narator PAVO URBAN
- 6. 6
- 7. Prvi put nakon deset dana, ratnih dana, osjećam da mi se vratila sposobnost da napišem riječ. Do prije mjesec dana bio sam tako normalan. Do prije dva mjeseca bio sam skroz normalan. I nešto najnormalnije bilo mi je ležanje s Marom u entrati. Ispod velikog baroknog ogledala. A onda je počelo: Prvo je Mara pošla u Ameriku, pa mi ležanje s njom nije moglo biti nešto najnormalnije, jer teško je ležati s nekim tko je tisuće kilometara daleko. Ali nije nemoguće. Samo je teško i nenormalno. Ali kad smo barokno ogledalo trebali maknuti od straha da se od posljedica detonacije ne sruši meni na glavu – dok ja „teško i nenormalno“ „ležim s Marom na krevetu“ – znao sam da je posljednji momenat da ustanemo. I ustali smo. 7
- 8. Adrián Placenti: Ayer y Hoy 8
- 10. I tad sam bio samo normalan i umjesto ležanja s Marom ja sam noću razgovarao s Marom telefonom iz svoje mjesne zajednice. I kad bi završilo ili počinjalo dežurstvo, u strahu sam prolazio zlokobno mračnim gradom u 2:00, tresući se kao prut svaki put kad bi zatreptala dioda na javnom telefonu ili vjetar zašušto lišćem meni za leđima. Kako zločest zna biti ovaj grad. A onda obikneš. I bude ti normalno. I pomisliš kako je divan ovaj grad kad ga ne vidiš. Samo ga slutiš. I s prvim mrakom i gašenjem svjetla na prozorima izlaziš u bezdan, prolaziš kraj rijetkih ljudi-krijesnica i tek po mirisu rogača znaš u kojem si dijelu Sv. Jakova. I sve ti bude igra, neko čudno nadmetanje s realnošću — pokušavaš rat uvjeriti da on to nije. 10
- 11. 11
- 12. Prva uzbuna za opasnost iz zraka. Krasna zabava. Trčanje od skloništa do skloništa i slikavanje. Čuvar u Akvariju ne da mi da snimam s flešom, kaže, uznemirit će se ribe. Zar pored ovih pet stotina ljudi unutra? I zračna uzbuna prođe bez zračnog napada i mi smo opet nasmijani; na jutarnjem suncu sjedimo na vrećama s pijeskom koje čuvaju Orlanda od gelera, naravno, vjerujući u neki nepostojeći imunitet Dubrovnika. Astor Piazzolla: Chiquilín de Bachín 12
- 13. Adrián Placenti: PUERTAS ABIERTAS Ayer y Hoy 13
- 15. Fascinira me koliko smo sposobni brzo se miriti s činjenicama. Prvo su bile barikade koje su ubrzo postale svakodnevica, nešto normalno, a zgražanja su se odnosila na prve ljudske žrtve. Onda su i one postale „normalne“, a strašne su bile samo ako su se brojile u stotinama. Nakon zaduženja zaputio sam se s kamionom punim ljudi u Župu. Svaki fijuk bio je let smrti nad našim glavama. Strah. I on nestaje, pretvara se u ludilo. Javlja se glad za krvlju, želja za ubijanjem. Prestaje ti značiti sve ono što ti je do jučer predstavljalo život. Suludo je o životu i razmišljati kad oko tebe, ili na tebe, padne dnevno pedeset do dvjesto granata. 15
- 17. Ima nas 12, od toga su dvojica nenaoružani, trojica nas je rezervista, a ostalo su seljani. Rat briše sve socijalne granice. Ako jednoga dana nakon ovoga i budem drugačiji, nadam se da neće biti na gore. I takav ću te voliti. Dakle, pišem ti iz mjesta za koje sigurno nikad nisi čula, pismo koje možda nećeš nikad ni dobiti. Dubrovnik je odcijepljen od svijeta, prometno i komunikacijski. Ostale su mi samo vjera i nada. Ovo su momenti kad čovjek ili klone ili se uhvati za neki ideal koji mu je zvijezda vodilja, podstrek, snaga da izdrži. Za mene si to ti. I ne mislim više o našoj ljubavi. Ne mislim o nama. Mislim o tebi. Ne mislim o svojoj sreći, sada kada je biti sretan jednako što i biti živ. Samo mislim o tebi. Samo mislim na tebe. Znam da si dobro i da si sretna – to je moj život. 17
- 18. Adrián Placenti: PUERTAS ABIERTAS Alma y Desnudo 18
- 19. Adrián Placenti: PUERTAS ABIERTAS Ida y vuelta 19
- 20. 20
- 21. Savjest. O savjesti se radi. Moći ću mirno budućnosti pogledati u oči, a od prošlosti mi se neće crvenjeti obraz. A svi oni koji su pobjegli van, koji su se skrivali po kućama i koji su kao mladić od K. govorili da budale idu u rat, a oni pametni ostaju, neka znaju da to „biti pametan“ znači „biti kukavica“ i da taj koji nam sad svima okreće leđa, okrenut će ih i u bilo kojoj drugoj situaciji. Ti su dvolični beskičmenjaci, ljudi bez savjesti, bez obraza. Ljudi koji za mene ne postoje. Bezlični. None se čudi. Kaže: „Otkada si ti tako veliki ratnik?“ Da, otkada? Otkada je ugroženo moje pravo da šetam psa kad hoću, otkada ne mogu nazvat Maru na telefon, otkada sam morao maknut ogledalo poviše kreveta. Ratnik sam kad ne mogu biti student. I ratovat ću da Bube i Tea ne bi morale tri dana čučat u skrovištu. Ratnik sam jer imam ratničko srce i još puno neispunjenih želja. I strašno puno ljubavi, za sve. Eto, none, zato sam ratnik. 21
- 24. O kako smo lako počeli baratati tom riječju – SMRT. Kad se smrt uvuče u tvoje redove, postane ti tako normalna. Ne možeš pobjeć od nje, pa je ni ne primjećuješ. Danas sam te čuo na telefon. Ne znam više ni koji je datum ni dan, a nije ni bitno. Pitam se u čiju korist teče vrijeme. Uvijek se prepadnem boje tvog glasa. Čudno, kako ne uzimam riječi kao mjerodavne, nego frekvencije. Trudim se da živim maksimalno normalno. Izvodim Kaosa u šetnju, kupam se (to jest perem se), čitam knjige. Rekao sam sebi: ako i treba da poginem za dva dana, makar ću ih proživjeti normalno. Ne opterećujem se budućnošću, a ni sadašnjošću. Volio bih da mi netko ponudi dvije godine potpune sreće s tobom i poslije toga smrt nego prosječan životni vijek do 85. godine. Nikad u životu nećeš znati što sam osjećao za tebe. Kako je čudno kad je smrt blizu. 24
- 25. Adrián Placenti: Nunca más (Vendas en los ojos) 25
- 26. Kao simbol, poznato je, vrata su mjesto prijelaza između dvaju svjetova, između poznatog i nepoznatog, svjetlosti i tmine… Ona ne samo da označuju prolaz, već i pozivaju na prijelaz između dvije domene. Poziv su na putovanje, na transcendenciju, na prelazak iz područja profanog u područje svetog. Pridodamo li ovim značenjima ona čestog središnjeg motiva golog tijela koje, osim jednog semantičkog pola (materijalno, senzualno, erotsko…) simbolizira i ideju povratka u prvobitno stanje, ono potpunog prožimanja i skladnog odnosa s prirodom i Bogom; zadobivanja ponovnog stanja nevinosti, slobode od osjećaja stida, kao u vremenu prije istočnog grijeha - a u Urbanovim prikazima akta očitavamo upravo takve težnje - možda neće biti pretjerano tvrditi kako je ovaj mladi čovjek posjedovao posebnu intuiciju koja je, odabirući svoje simbole, ne samo ukazivala na plemenita nagnuća već i na osobit način navještala njegovu skoru sudbinu: prerani odlazak s ovog svijeta, prelazak iz područja profanog u područje svetog. — Antun Maračić — PAVO URBAN PUERTAS ABIERTAS 26
- 27. Dubrovački fotograf PAV O U R B A N poginuo je 6. prosinca 1991. tijekom jednog od najžešćih napada na Dubrovnik, snimajući razaranje Straduna. Njegova je fotografija bombardiranja Starog grada prema mišljenju mnogih i naša najsnažnija ratna fotografija: prizor je savršeno kadriran, a dokumentaristička neposrednost i umjetnička doživljajnost u savršenom su balansu. Urbana najviše pamtimo po ratnim fotografijama, no on se tijekom kratke umjetničke karijere istaknuo nizom fotografija različitog stilskog, žanrovskog i tematskog spektra. Adrián Placenti, skladatelj iz Buenos Airesa, posebno se fascinirao Urbanovom serijom fotografija s motivima vrata. Riječ je o crno-bijelim fotografijama manjeg formata u kojima se kao lajtmotiv pojavljuju i ističu vrata interijera ili eksterijera; vrata sobe, hodnika, vrata Grada, pa tako i ona od Ploča u kojima je godinu dana nakon snimke poginuo. Riječ je o osobnijem opusu, koji je vezan uz Urbanove intimne prostore i tadašnju djevojku, također fotografkinju, Maru Bratoš, kojoj je pisao pisma s ratišta. U jednom pismu opisuje kako izgleda Dubrovnik, u dva sata ujutro, kada ide telefonirati Mari u Ameriku. Prvo su mu ta sablasna tišina i mrak bili zastrašujući, a onda... 27
- 28. „(...) A onda obikneš. I bude ti normalno. I pomisliš kako je divan ovaj grad kad ga ne vidiš. Samo ga slutiš. I s prvim mrakom i gašenjem svjetla na prozorima izlaziš u bezdan, prolaziš kraj rijetkih ljudi-krijesnica i tek po mirisu rogača znaš u kojemu si dijelu Sv. Jakova. I sve ti bude igra, neko čudno nadmetanje s realnošću - pokušavaš rat uvjeriti da on to nije.” U suiti P U E R TA S A B I E R TA S (Otvorena vrata) skladatelj Placenti propituje tu ideju ljudi-krijesnica, grada kao labirinta duša i njihovih susreta. U Gradu kojeg je Urban fotografirao, gdje je upoznao Maru, gdje je na kraju skončao snimivši vlastitu smrt. S druge strane, tango je „voljeni boem s ranom koju skriva, obučen u žalost od glave do pete… smijeh ali i smrt obučena u plesača“, prema tekstu klasika tog žanra, pjesme A P O L O G Í A TA N G U E R A iz 1933. U tradicionalnoj milongi pravila ponašanja nalažu da plesači ostanu anonimni, i često godinama plešu bez da znaju imena jedni drugima, dok je sam ples fizički prilično intiman. Možemo reći da Placenti u Urbanovim ranijim, intimnijim fotografijama osjeća onu nadolazeću tragediju izgubljenih duša koja odlikuje i estetiku tango glazbe. 28
- 29. — P AV O U R B A N (Dubrovnik, 1. kolovoza 1968.) završio je Srednju pomorsku školu i bio student Pomorskog fakulteta u Dubrovniku. Plovio je vrlo kratko na bijeloj floti Jadrolinije. Fotografijom se, kao autodidakt, počeo baviti u srednjoj školi. Kasnije postaje član Foto kluba Marin Getaldić u Dubrovniku. U rujnu 1991. godine primljen je na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na smjer filmsko i TV snimanje, ali studij nije nikad započeo jer je odlučio ostati u ratnom Dubrovniku. Kao dragovoljac već 29. rujna 1991. nalazi se na prvoj crti bojišnice u Župi Dubrovačkoj. Tu započinje njegov ratni fotografski opus kojeg je nazivao rat-art. Padom Župe Dubrovačke vratio se u Dubrovnik gdje počinje raditi za Dubrovački vjesnik i Slobodnu Dalmaciju kao ratni reporter. U tom svojstvu zabilježio je i prvi pogodak u povijesnu gradsku jezgru, 26. listopada 1991. U rano jutro 6. prosinca 1991. započeo je snimati i najžešći napad na Dubrovnik. Tom je prilikom, na kraju dramatične serije od 12 snimaka, i poginuo. Imao je 23 godine. Nakon smrti njegove su fotografije izlagane na više samostalnih i grupnih izložbi, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Izdane su i dvije knjige njegovih radova, monografija Pavo Urban i Pavo Urban — posljednje slike. Pavo Urban kultno je ime hrvatske fotografije i jedan od simbola ratnog Dubrovnika. 29
- 30. — A D R I Á N P L A C E N T I rođen je u Buenos Airesu. Diplomirao je kompoziciju i klavir na Universidad Católica Argentina (UCA). Kao stipendist Talijanskog kulturnog instituta studirao je kompoziciju kod Giacoma Manzonija. Piše komornu i orkestralnu glazbu, te glazbu za radio i televiziju. Osvojio je nekoliko nagrada: prvu nagradu za instrumentalnu skladbu na natjecanju XVII Certamen Hugo del Carril. Bio je finalist natjecanja Fundación Omega. Redovito nastupa u čuvenim tango klubovima u Buenos Airesu, kao što su La Esquina Homero Manzi, 36 billares, Centro Cultural Recoleta, a službeni je pijanist legendarnog bara La Poesía u četvrti San Telmo. Predavao je na Universidad de Buenos Aires i na Universidad Católica Argentina, a trenutno radi kao voditelj i dirigent dvaju dječjih orkestara u Buenos Airesu: Escuela de Coro y Orquesta Athos Palma i Escuela de Música Nº12 D.E. 19, te kao korepetiror u Escuela de Danza Nº2. Nastupao je na koncertnim turnejama u Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj. Organizator je festivala Tango de Boedo u Buenos Airesu a objavio je i nekoliko znanstvenih radova o povijesti tanga. 30
- 31. — K ATA L I N B A R T H A diplomirala je violinu na Glazbenoj akademiji Franz Liszt u Budimpešti. Kroz bogatu karijeru djelovala je kao članica Orkestra mađarske državne opere, predavala violinu na konzervatoriju u Veszprému, bila je koncertmajstorica Simfonijskog orkestra Kotka (Finska). Godine 1998. osnovala je orkestar Tango Harmony Budapest i otad se posvećuje stilskom izvođenju tango glazbe, propituje njene specifičnosti i poveznice s mađarskim glazbenim naslijeđem. Nastupala je diljem Europe i u Argentini. — N I K O L A B A Ć E rođen je u Dubrovniku 10. rujna 1991. Osnovnu i srednju školu završava u Zagrebu. Akademiju dramske umjetnosti upisuje 2010. godine, a 2015. završava je u klasi Bobe Jelčića. Prve profesionalne korake ostvaruje već 2010. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama. U ansamblu kazališta “Gavella” je od 2015. godine. 31
- 32. — Z A H VA L E Mara Bratoš, Mirjana Urban, Ljubica Predovan, Josip Predovan
- 33. P R O D A J A U L A Z N I C A INFO PULT KNEŽEVE PALAČE OD 22. SIJEČNJA PON – PET 11:00 – 13:00 18:00 – 20:00 SUBOTOM 11:00 – 13:00
- 34. I M P R E S U M Izdavač: Koncertni ured Zadar Urednica: Melita Ivković Tekst: Ivana Hauser Dizajn: Hrvoje Bazina Broj primjeraka: 50 Tisak: Studio Raster U Z P O T P O R U O R G A N I Z A C I J A KO N TA K T Koncertni ured Zadar Kneževa palača Poljana Šime Budinića 3 23000 Zadar 023 62 77 62 info@kuzd.hr www.kuzd.hr